Roditelji djece s autizmom borci su za njihova prava

Ivano je petnaestogodišnji Zagrepčanin koji ima dijagnosticiran autizam. Nikad, kaže njegova majka Suzana, nije imao cjelovitu potporu sustava - ni logopeda, ni edukacijskog rehabilitatora ni radnog terapeuta. Snalazili su se sami.

Ivano je Suzanino prvo i jedino dijete. U prvoj godini njegova života nije zapazila ništa neobično što bi upućivalo da njezin sin ima razvojne poteškoće. Kad je s dvije i pol godine krenuo u vrtić, bilo joj je jasno da ono što je podsvjesno osjećala, vidjela, ali čega se istodobno i bojala, jest njezina i njegova stvarnost - Ivano ima autizam. Od tada, Suzanin je život borba sa sustavom.

Suzana Rešetar je i predsjednica Udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom „Sjena". Ostvarila je svoj cilj - da Ivano može pohađati Centar za odgoj i obrazovanje u zagrebačkoj Dubravi.

Priča je to koja je imala svoje obrate.


Primjerice, nakon što je Centar bio spreman primiti Ivana, stigao je nalaz vještaka prema kojemu Ivano može ostvariti tu uslugu ako ima i motoričke poteškoće. Majka tvrdi da ih i ima i odlučila je da će se za prava svojega djeteta izboriti - bez obzira na to koliko će borba trajati i koliko će biti teško probijati se kroz sustav.

- Roditelji koji imaju djecu bez poteškoća u razvoju sretni su ljudi. Naša je birokracija hladnokrvna, a institucije ne pomažu dovoljno slabijima u društvu. Od Ivanova rođenja borim se za njegov boljitak. Često se osjećam kao da sam na vjetrometini, sama i pokušavam doći do rješenja. Evo, sada smo do jednog uspjeli doći. Ivano je korisnik usluge psihosocijalne potpore u Centru u Dubravi do upisa u srednjoškolsko obrazovanje za pomoćno zanimanje administrator. Tada će moći ostvariti i uslugu poludnevnog boravka, kaže Suzana Rešetar.

Uspjela je nakon godina ustrajne borbe. Smatra da se u društvu nisu dogodile bitne promjene u području skrbi o osobama s invaliditetom i poteškoćama u razvoju. 

- Moj je otac bio tetraplegičar. Nije se puno toga promijenilo u sustavu, a pomaci koji su se dogodili uvelike su rezultat naporne roditeljske borbe.

Ističe da i u sustavu ima predanih ljudi koji daju sve od sebe kako bi pomogli i da bi takve trebalo nagraditi, no i da ih je premalo. Čak i u onom prvom koraku, nakon što roditelj dozna djetetovu dijagnozu, već ima problem jer ne postoji mjesto na kojem može dobiti cjelovitu informaciju i upute gdje i kada može ostvariti neke oblike potpore i koji su uvjeti za to.

A Ivano je u Centru u Dubravi sretan i raduje se odlasku onamo. Izražava to na svoj, poseban način. Kao i svako dijete, želi biti samostalan i prihvaćen. Suzana kaže da će i dalje činiti sve što može da tako i bude.