Prstom po globusu i priča iz zlatne doline: Požega

U “Slavonsku Atenu”, došli smo cestom koja nas je vodila u samo središte grada. Prvi susret je bio s baroknim Trgom Svetog Trojstva. Ondje je pil Svetog Trojstva, ili „Kužni pil“,kojeg je gradio je putujući talijanski graditelj Gabriel Granici. Materijal od kojega je kip izgrađen je mramorni pijesak, a kako bi ga povezao u čvrstu konstrukciju, domišljati je Talijan koristio ni manje ni više već 2000 jaja! Drugi zanimljiv gradski prostor je Trg sv. Terezije. Pred katedralom Svete Terezije Avilske nalazi se spomenik fra Luki Ibrišimoviću i stablo ginka. Zrak je mirisao na snijeg. Nakon što smo popili vrhunsku kavu, pojeli najpoznatiju čokoladu od riže na svijetu, lagano šetajući gradskim ulicama stigli smo do Požeške kuće. Izvrstan Centar za posjetitelje! Nulta točka za Požegu i Zlatnu dolinu. I ondje svega ima, od Muzeja u loncu do baruna Trenka u gaćama. 

Požega je u Zlatnoj dolini koju omeđuju gorja Psunj, Papuk i Krndija, Požeška gora i Dilj-gora.

U “Slavonsku Atenu”, došli smo tako da nam je prvi susret bio s baroknim Trgom Svetog Trojstva. Ondje je pil Svetog Trojstva, spomenik u baroknom stilu deset godina nakon što je grad 1739. poharala strašna epidemija kuge u kojoj je pomrlo čak 798 osoba ili tada gotovo 50% stanovnika Požege. Kao i većinu baroknih katnica na trgu i ovaj „Kužni pil“, gradio je putujući talijanski graditelj Gabriel Granici. Materijal od kojega je kip izgrađen je mramorni pijesak, a kako bi ga povezao u čvrstu konstrukciju, domišljati je Talijan koristio ni manje ni više već 2000 jaja! Sam vrh kipa s figurama anđela i Svetog Trojstva, poznati je požeški pisac Matko Peić opisao riječima: „…a na vrhu, kao košara najboljeg požeškog grožđa – hrpa rokokoovski razlepršanih, razigranih, bucmastih malih dječačića…“. Na ovom trgu s baroknim boltama nalazi se i crkva Svetog Lovre s freskama iz 14. stoljeća, zgrada isusovačkog kolegija sagrađena 1711., prva zgrada Gimnazije iz 1726., a tu je bio i atelje Miroslava Kraljevića.

Ono što na trgu ljevkastog oblika oko kojeg kružimo autom, zaustavlja čovjeka i plijeni njegovu pažnju je impozantna Biskupova palača ili dvor. Današnji barokno-klasicistički izgled dobila je na samom početku 20. stoljeća, a zadnje preuređenje, prije svega unutrašnjosti, zbilo se na početku 21. stoljeća za potrebe Požeške biskupije, osnovane 1997. godine. Svojom monumentalnošću i veličinom koja nadilazi ostale građevine na glavnom gradskom trgu, danas je požeški Biskupski dvor jedna od najreprezentativnijih biskupskih palača u Hrvatskoj.

Drugi zanimljiv gradski prostor je Trg sv. Terezije. Pred katedralom Svete Terezije Avilske nalazi se spomenik fra Luki Ibrišimoviću (1626.-1698.) koji je rođen i pokopan u Požegi (u kripti crkve Svetog Duha). Postavljajući taj spomenik, djelo kipara Đure Kiša, Požega se 1893. godine odužila svom junaku, koji je na Grgurevo, 12. ožujka 1688. godine, poveo narod u odlučujuću borbu protiv Osmanlija. Spomenuti 12. ožujka je i Dan Grada i u znak sjećanja na fra Luku. Onda je veliko veselje što prigodnim programima , što veseljem u okolnim vinogradarskim klijetima i podrumima. Fra Luka Ibrišimović, ima svoj nadimak ‘Sokol’i tako ga požežani i danas zovu. Pa se susreti dogadjaju kod Sokola, ili ipsred katedrale ili uz dominantno jedino drvo na tom prostoru. Uz raskošni, ginko. Sveta Terezija Avilska štuje se kao zaštitnica Grada. Od 1997. godine svi znaju za požešku katedralu jer se ondje zaredio prvi požeški biskup Antun Škorčević. Povijesni čin utemeljenja Požeške biskupije potvrda je prisutnosti katoličanstva na ovim prostorima te sveukupne bogate crkvene, duhovne i kulturne prošlosti ovog kraja. Milošću carice Marije Terezije Požega 1765. godine postaje slobodan kraljevski grad što mu donosi velike povlastice, ima svoje sudstvo, poreze, svog župnika.

Još jedan trg plijeni pažnju, Trg Matka Peića. Novouređeni je to trg s tri tematske cjeline: zgradom stare Svilane, spomenikom Miroslavu Kraljeviću i spomenikom Matku Peiću

Sveprisutni barun Trenk

U Kutjevu smo čuli priču o strastvenoj vezi carice Marije Terezije i baruna Franje Trenka. Voditelj Centra za posjetitelje Požeška kuća, Matej Peharda i ja složili smo se da to baš i ne drži vodu, mislimo kako carica nije imala takvu narav, ali priča je priča. Taj isti Trenk, vlastelin, ratnik, zapovjednik pandurskih dragovoljaca, avanturist, kartaš, bio je izvrstan vojnik koji je pobijedio u čak 102 dvoboja. Osjećao se baš Slavonacem, iako pruskog podrijetla, on je više od legende u požeškom kraju. Osim što je uveo vojnu glazbu u borbu, barun je na vojnoj odori uveo manžete, ali i obavezno vezivanje dekorativnog rupca oko vrata kasnije nazvanog kravata po riječi Croat, na francuskom Hrvat. Zaista nigdje nisam vidjela prikaz baruna Trenka u gaćama- u Požeškoj kući – da! Bio je on visok više od dva metra, Mrga od čovjeka, pa čovjek uz put nauči i dijelove muskulature.

U Zlatnoj dolini nazdravlja se i vinom i rakijom, ali i vinjakom Trenk iz požeškog Zvečeva. Požežani neće zaboraviti miris čokolade, nekad u gradskoj zoni, danas se miris razliježe oko tvornice. Jako ponosno govore o čokoladi od riže Mikado, prvoj na svijetu! Naravno tu su i druge čokolade i ona omiljena Braco i Seka, koja je proizvedena 1957.godine.

Ovih dana Požega užurbano živi u znaku Matka Peića…no, to nekom drugom zgodom kad se nađemo u Zlatnoj dolini.