Okićki kraj i jedna Kljuka

U potrazi za ljepotama naše zemlje do kojih stižete zavojitim cestama i ponekad makadamom, vratili smo se u Jaskanski kraj. Zbog "Kljuke", tradicije stare više od 400 godina i crkve Marije pod Okićem koja je nacionalna sakralna baština. Crkva je  smještena je na jugoistočnim obroncima Plešivičke gore, ispod ruševina drevnog Okić – grada. 

Nedaleko od Zagreba, na pola puta između Samobora i Jastrebarskog smjestio se Okić stožasta hridina kojom na istoku završava hrbat Plešivice. Vidljiv je Okić izdaleka i privlači svaki znatiželjan pogled. Okić odmah povezujemo sa ostacima Satrog grada koji je simbol romaničke arhitekture i zbog toga je jedinstven u kontinentalnoj Hrvatskoj. S 499 metara nadmorske visine Okić, pruža se vidik na Posavinu, Pokuplje, Zagreb, Medvednicu i Plešivicu. Okić povezujemo i s Dragojolom Jarnević, karlovačkom književnicom, koja je svladala prvi poznati uspon u Hrvatskoj, ispisavši prve stranice hrvatskog alpinizma - i to bosa! 

Zašto Jaskanski i Samoborski Okić?

Na Okić se može stići sa Smoborske ili Jaskanske strane. Tako je i podijeljen. S Jaskanske strane, iz podnožja pogled luta prema šumama. Obroncima vinograda i voćnjaka, a kako gorje prelazi u nizinu, livade i oranice. 

Bivši vladari Starog grada Okića od 12. do 17. stoljeća cijelo područje držali su jedinstveno kao u nekom trokutu Samobor -Zagreb- Jastrebarsko. No podjelu, nije učinio čovjek već jedan potok, Okićnica. U toj podjeli Okić je postao i vrh s dvije crkve. Sa samoborske strane je crkva sv. Martina pod Okićem, a s Jaskanske crkva župna crkva Svete Marije pod Okićem.

Kako do crkve?

Najbrži put do crkve je iz Klinča Sela u kojem dominira sve više stanogradnja zbog doseljavanja iz Zagreba, pa smjer Repišće. Uz zavojite ceste nanizale se se obiteljske kuće i lijepe okućnice. Sve uređeno, gotovo pa idilično za život. Tako je i u Repišću, naselju Klinča sela. Tu živi naša suhodačica Katarina Pučar, Okićanka. Kao vjeroučiteljica zaposlena je u Jastrebarskom. Spisateljica je i aktivna planinarka, te dopredsjednica udruge Ekosspiritus iz Samobora.

Katarina nas je povela tragom "Kljuke" i jednog proštenja na Okiću koje ima tradiciju višeod 400 godina. Iako se misli i da je starije, uzeta je godina početka 1622. kad kanonski vizitator Zagrebačke nadbiskupije zapisao je latinski naziv "Sub Okich m Kluka". Nekoć su to zvali najvećim prošteništem između Save i Kupe, a i danas se nedjelju nakon Male Gospe okuplja mnoštvo vjernika, kaže Katarina te pojašnjava kako "Kljuka", prema narodnoj predaji, dolazi od riječi batina ili štap kojim se podupiralo prilikom hodanja. Brojni hodočasnici su pred likom Majke Božje ozdravljali od bolesti nogu i ostavljali svoje štapove, kljuke, te zdravi izlazili iz crkve. Navodno je cijelo svetište po zidu i stropu bilo prekriveno drvenim štapovima. Sve je uništeno u požaru, kaže Katarina i dodaje kako su hodočasnici i nekoliko dana prije pješice stizali prema crkvi, spavajući putem na sjenicima ili u kućama rodbine i prijatelja, ali i oko crkve.

Crkve Marije pod Okićem nacionalna sakralna baština

Do crkve je sve manje znakova života. Često pogled zaustavljam na davno zaključane tradicijske kuće i usamljena dvorišta, ponegdje obiteljska kuća te uređene klijeti za vikendaše. Prije crkve zastajemo na jednom vidikovcu. Pogled puca na širu okolicu, na Zagreb, u daljini vidimo Petrovu goru. Do crkve, još malo penjanja. 

Prilaz je riješen stepenicama i ulaznim portalom, u prostor cinktora oko crkve. Osobitu vrijednost portala čine skulpture povrh zabata: dva klečeća anđela i skulptura Blažene Djevice Marije iznad grba obitelji Erdödy, koju okružuju na zidu naslikane glave anđela. Uklesana 1691. g. te način oblikovanja visoke kvalitete ukazuju na stil zagrebačkog kipara Komersteinera. 

Oko 1700. g. crkva je imala 6 oltara. Godine 1704. crkva je obnovljena, a 1740. g. srušeno je staro gotičko svetište i sagrađeno je novo. Kameni pod, koji stoji i danas, postavljen je zajedno s propovjedaonicom 1762. g. Unutrašnjost crkve cjelovito je obnovljena 1888.–1893. g. po nacrtima Augusta Posilovića u izradi slikara Ferde Quiquereza, biljnom ornamentikom u intenzivnim bojama. Glavni je oltar sv. Marije, dva bočna oltara su sv. Vida i sv. Josipa, te tri rokoko bočna oltara iz 1770. g. sv. Križa, sv. Ante i sv. Barbare. U crkvi je i lijepa rokoko oslikana propovjedaonica (Krist pastir) i slikom Sv. Marije Okićke. Orgulje su s konca 19.st. Posebno je zanimljiva sačuvana kasnorenesansna kamena slobodnostojeća škropionica i uzidana ukrašena motivom latica cvijeta i križa. Crkva je obnovljena 1987. g., a sada je u tijeku nova obnova zbog posljedica potresa.

Popudnina

Kad krenete u šetnju ili planinarenje obvezno u svoju popudbinu stavite uz kruha, vina jaskanskoga, domaćeg špeka i češnjovke, štrudl od trešanja po recepturi Nade Pučar za koju vam je najvažnije imati i metar strpljenja. Nakon Jaskanske strane, slijedi put na Samoborsku stranu i priča o Starom gradu Okiću, crkvi Svetog Martina pod Okićem te ilirki Dragojli Jarnević koja se uspela kroz stijene na vrh Okića, što se smatra prvim penjačkim usponom u povijesti hrvatskog planinarstva. 

Okić vole znatiželjnici, izletnici, lovci i planinari koji su mu i čuvari. Tako je to s Okićem ti dobiješ dio njega, al te on uzme zbog ljepota i moraš mu se vratiti. A podno Okića s Jaskanske strane u ovo doba livade do konca ljeta uresit će crveni makovi i trešnje, trešnje koje su simbol ovog kraja.