Vijugavim cestama kroz Liku: Kosinj

Kosinjska dolina u svoj ovozemaljski raj zaprimila je naselja: Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Mlakvu, Krš, Lipovo Polje i Donji Kosinj. Sva ta naselja s nešto više od 600 stanovnika, okružuju visoki i surovi vrhovi i obronci Velebita. Kroz dolinu protječe rijeka Lika koja izvre u podnožju Velebita na nadmorskoj visini od 596 metara, podno Vaganskog vrha koji je s 1757 metara je najviši vrh Velebitskog masiva. Kosinjka dolina nije samo jedna od najljepših dolina u Hrvatskoj, već je i vrlo znamenita, jer tu dom prve glagoljaške tiskare u Hrvata krajem 15. stoljeća i rodno mjesto tiskara pavlina Ambroza Kacitića. 

Nekom zgodom vraćajući se sa snimanja iz Krasna, prema Zagrebu, tonski majstor od formata i zanata, moj terensk suputnik Davor Iljadica i ja smo naišli na putokaz prema Kosinju. Uobičajeno je možda doći od Perušića ili od Otočc, al tako to na putu bude. I prije dolaska u Kosinj, započeli smo naš razgovor o silnim mukama i poplavama koje prekriju Kosinjsku dolinu, pa se umjesto cesta vide čamci koji hitaju prema stanovništvu.

A, Kosinjska dolina u svoj ovozemaljski raj zaprimila je naselja: Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Mlakvu, Krš, Lipovo Polje i Donji Kosinj. Sva ta naselja okružuju visoki i surovi vrhovi i obronci Velebita. Kroz dolinu protječe rijeka Lika koja izvre u podnožju Velebita na nadmorskoj visini od 596 metara, podno Vaganskog vrha koji je s 1757 metara je najviši vrh Velebitskog masiva. Područje nije malo, a nije ni samo riječ o jednoj od najljepših dolina u Hrvatskoj, već vrlo znamenitoj.

Prva slika s kojom se susrećemo je slika nadaleko poznatoga Kosinjskoga mosta. Projektirao ga je Milivoj Frković iz Petrinje oko 1925. godine, a građen je na tradicionalan način, tehnikom “uklinjenja kamena”. Kamen kojim je građen vađen je iz okolnog područja, a tamo je i klesan. Beton se u gradnji mosta koristio u ograničenom opsegu, manje više samo pri izradi temelja stupova. Kosinjski most dio je zaštićene građevinske baštine Europe. A svojim dičnim lukovima te otvorima u njima smišljen je zbog rijeke Like da bi rasteretio količinu silne vode jer ta rijeka ima i svoju divlju stranu.

No, nismo mi došli zbog Kosinjskog mosta, nego zbog Kosinjskog Bakovca. Tamo su ostaci zidina grada Kosinja nama poznatog danas kao grada Ribnika, mjesta u kojem se nalazila prva glagoljska tiskara u Hrvatskoj. U njoj je tiskana prva hrvatska tiskana glagoljska knjiga što Kosinj čini kolijevkom kulture. U Kosinjskom Bakovcu se nalazi crkvica Sv. Vida, pa svatko tko dođe vidjet će spomen ploču u čast prvoj glagoljskoj tiskari u Hrvata. Dakle, Kosinj je bio mjesto tiskanja hrvatskih inkunabula, knjiga tiskanih od Gutenbergove Biblije do 1500. godine na području Europe. Tamo je, naime, tiskana prva hrvatska knjiga – Misal po zakonu rimskog dvora, i to davne 1483. godine, a sedam godina kasnije i glagoljski Brevijar.

U Donjem Kosinju rodio se i naš prvi tiskar Ambroz Kacitić, pavlin, glagoljski pisac, javni bilježnik i učitelj. On ima svoju bistu, uz crkvicu Sv. Petra i Pavla u kojoj se ranije nalazio pavlinski samostan. A kad smo već kod te crkve onda treba znati i to kako se ona nalazi na povišenom položaju s kojeg puca pogled na rijeku Liku i njene meandre te čitavu Kosinjsku dolinu. 

Moj suhodač Zagrepčanin, u srcu Kosinjanin dr. znanosti s područja povijesti i magistar informacijskih znanosti Ivan Mance to zna – a kad on kaže onda nema dvojbe. Zaista je riječ o najljepšem pogledu na meander rijeke Like, odnosno zavojito korito rijeke nalik na slovo S. Zbog toga nam se čini da ovdje teče ne jedna nego dvije rijeke. Ivan Mance bavi se više od dvadest godina bavi Kosinjskom tiskarom, o čemu je do sada napisao i objavio tri knjige: Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi (2013.), Vinogradi u Kosinju (2019.) i Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija (2023.). Na temu Kosinja objavio je više od dvadeset stručnih i novinskih članaka. No, ne miruje istražuje i dalje. Još ima mnogo toga u Kosinjskoj dolini, dodaje Ivan znatiželjnik, nevjerojatne vedrine i znatiželje. Kosinj mu je u srcu još iz djetinstva. Odlazio je umjesto na more baki. I tako je ljubav počela...

Kosinj ima još znamenitosti i zanimljivosti. Vrijedan je pažnje tamošnji ‘pisani kamen’, starorimski natpis na latinskom jeziku iz 1. stoljeća, svojevrsni zakonski tekst koji regulira pristup izvoru vode među japodskim plemenima. No, veće iznenađenje od „pisanog kamena“ su svakako informacije o vinogradima. S uzgojem vinove loze tamo se krenulo još u 14. stoljeću. Vino se pravilo od sorta Pršljivka bijela i Vingor crni. Danas se očuvala loza Pršljivke bijele. DNA analizom utvrđeno je kako se radi o autohtonoj, kosinjskoj lozi! Jedinstvenoj lozi – koja ne postoji nigdje drugdje u svijetu.

Ako putujete Likom, navratite u Kosinjski kraj. Ima tu apartmana, pojest ćete sve ono što je zdravo! Ljudi se bave poljoprivredom, stočarstvom, spravljaju domaće sokove i rakije. Rekreirati se možete bickiliranjem, iz Kosinja možete planinariti na Velebit, ploviti rijekom Likom, loviti ribu na Kruščici, baviti se lovom. U konačnici možete vidjeti najveću jelu u Europi – jelu Car – visoka oko 42, 5 metara s opsegom od gotovo 6 metra. Do jele Car dolazi se makademoskom cestom bez problema, od kapelice sv. Vida udaljena je 12 i pol km.

No, ipak čini se da sve blagodati i dobra koje ima Kosinjska dolina i sva sela i ljude, čuva uz entuzijate i Velebit  koji je okružio sve ljepote i dobra ovog neprocijenivog blaga Like poput čuvara koji danonoćno bdije. A od koga ga toliko čuva? - od planova koji bi zauvijek mogli potopiti ovaj prostor i sve ono što stoljećima imamo kao vrhunsku baštinu u Europi.