Franko Bogdan: Livaja je najtalentiraniji nogometaš s kojim sam radio, a Šego je profesionalac od 0 do 24

Nogometni trener i predsjednik splitskog NK Adriatica u emisiji „Ima jedan svijet” govorio je o prepoznavanju talenata, odrastanju Marka Livaje i Michelea Šege, dječjem turniru „Prvi koraci” te pet faktora važnih za uspjeh mladog nogometaša. Prisjetio se i vlastite nogometne karijere, teških ozljeda i odluke da seniorski nogomet zamijeni radom s djecom.

Kako prepoznati budućeg vrhunskog nogometaša i što učiniti kada talentirana dječaka na putu prema profesionalnoj karijeri zaustave sumnje, pogrešne odluke ili nedostatak prilike? O tome je u emisiji „Ima jedan svijet” sa Zrinkom Bilandžić razgovarao Franko Bogdan, čovjek koji je sudjelovao u nogometnom odrastanju brojnih poznatih igrača.

Među njima posebno mjesto imaju Marko Livaja i Michele Šego. Dvojica Hajdukovih napadača, prema Bogdanovim riječima, pokazuju koliko različiti mogu biti karakteri i putevi do uspjeha.

„Prvi koraci”: 2500 dječaka i prvi dolazak Manchester Uniteda

Povod gostovanju bilo je 22. izdanje međunarodnog dječjeg nogometnog turnira „Prvi koraci”, koji organizira splitski Adriatic. Okupio je 156 momčadi i približno 2500 dječaka, a igralo se na 12 terena od Omiša do Trogira. U šest dobnih kategorija nastupili su dječaci rođeni od 2013. do 2018. godine.

Najviše pozornosti privukao je prvi dolazak Manchester Uniteda. Bogdana je, uz igru mladih Engleza, dojmila i temeljitost pripreme njihova dolaska. Predstavnik kluba stigao je tjedan dana prije turnira kako bi pregledao terene, hotel i uvjete koji očekuju djecu.

Unitedovi dječaci rođeni 2013. stigli su do finala, u kojem ih je Honved pobijedio 2:0. U šest kategorija slavilo je šest različitih pobjednika, a Hajduk je ukupno bio najbolji. 

„Stvarno sam guštao u onome što sam uspio pogledati”, kazao je. U brojnim momčadima zapazio je zanimljive dječake, ali naglašava kako je u toj dobi prerano donositi konačne sudove o njihovoj budućnosti.

Livaja ima težak karakter, ne da na sebe i ne podnosi kritiku  

Upravo je na jednom dječjem turniru u Vranjicu Bogdan zapazio Marka Livaju. Stigao je s GOŠK-om iz Kaštel Gomilice, imao je približno deset godina i toliko odskakao od vršnjaka da je Bogdan posumnjao da je stariji.

„Bio je najbolji igrač, sam rješavao utakmice, davao po četiri, pet golova”, prisjetio se.

Zatražio je dokument kako bi provjerio godište, što je naljutilo Livajinu majku Ljilju. Nakon razjašnjenja uslijedio je razgovor o dječakovu potencijalu i dolasku u vranjički Omladinac, u kojem je Bogdan tada vodio školu nogometa.

S Livajom je, kaže, odradio više od 700 individualnih treninga. Posebno je istaknuo ulogu njegove majke, koja ga je redovito dovozila iz Kaštela, čekala i pratila sve obveze.

Na pitanje je li radio s talentiranijim igračem, odgovorio je:

„Mislim da ne. Bilo je talentiranih dječaka, ali ono što je bio Marko Livaja, to se rijetko viđa.”

Njegova darovitost, dodaje, nije bila ograničena na nogomet. Prisjetio se gimnastičkih vježbi u kojima je mogao hodati na rukama preko malonogometnog terena. 

Govoreći o njegovu karakteru, Bogdan ga opisuje kao posebnog čovjeka koji teško prihvaća ono što doživljava kao nepravdu. 

„On ima jedan težak karakter, on ne da na sebe, kritiku ne podnosi i nije lako. Takva je karakterno osoba, međutim, nogometno je ekstra”

Šegin preokret: korak u nižu ligu za povratak samopouzdanja

Michele Šego u Omladinac gdje je tada trenirao Bogdan stigao sa samo šest godina. Na prvi trening dovela ga je majka, a Bogdan ga prati do danas.

„Michele je u glavi profesionalac od 0 do 24”, rekao je, ističući njegovu posvećenost treningu, prehrani i svakodnevnom ulaganju u sebe.

Ipak, njegov put prema današnjem statusu nije bio jednostavan. Bogdan smatra da su promjene igračkih uloga, mala minutaža i razdoblja u kojima nije pokazivao svoje mogućnosti utjecali i na njegovo samopouzdanje.

Nakon Slaven Belupa i slovenskog Brava trebalo je donijeti odluku koja se na prvi pogled mogla činiti korakom unatrag: otići u drugoligaško Dugopolje.

„Smatrao sam da bi za oživjeti karijeru bilo idealno spustiti se jedan rang niže, psihički se podignuti, zabiti deset, dvanaest, petnaest golova”, objasnio je Bogdan.

Šego je prihvatio savjet, postigao 12 pogodaka i ponovno uhvatio zamah. Slijedio je Varaždin, a potom povratak u Hajduk.

Bogdan u toj priči posebno ističe povjerenje igrača i njegove obitelji. U osjetljivom trenutku karijere prihvatili su put koji je donosio priliku za igru i razvoj.

Pet faktora uspjeha: talent, obitelj, individualni rad, zdravlje i sreća

Za razvoj uspješnog nogometaša Bogdan izdvaja pet važnih faktora: talent, obitelj, kvalitetan individualni rad, zdravlje i sreću.

Talent vidi kao temelj na kojem se gradi sve ostalo. Obitelj djetetu usađuje navike, odnos prema obvezama i vrijednosti, ali njezina očekivanja mogu postati i opterećenje.

„Preambiciozan roditelj odvede dijete u krivom smjeru, previše ga optereti”, upozorio je.

Kao primjer navodi roditelje koji odmah žele promijeniti klub ako dijete bude raspoređeno u drugu momčad svoje generacije. Za razvoj su, kaže, važni kvalitetan trening i prilika za igru, a vrijeme će pokazati kako će pojedini dječak napredovati. Prisjetio se i djece koja su počinjala u drugoj ili trećoj momčadi, a poslije stigla do profesionalnog ugovora.

Individualni rad treba pomoći u razvoju konkretnih sposobnosti, od baratanja loptom do koordinacije, eksplozivnosti i agilnosti. Zdravlje je pritom nužan preduvjet kontinuiteta, dok sreća može imati ulogu u ozljedama, prilikama i ključnim odlukama.

U Adriaticu trenira približno 450 djece. Iako se klub može pohvaliti nizom igrača koji su stigli do profesionalnog nogometa, Bogdan otvoreno govori da će samo mali dio dječaka ostvariti takvu karijeru. Svjestan je i koliko vremena, novca i očekivanja roditelji ulažu u njihov sportski put.

Od Hajduka i teških ozljeda do njemačkog „raja”

O važnosti zdravlja Bogdan govori i iz vlastitog iskustva. Nogomet je počeo trenirati u petom razredu osnovne škole u kliškom Uskoku. Preko Solina stigao je u Hajduk, ali njegov su razvoj obilježile dvije teške zdravstvene prepreke: lom potkoljenice i pneumotoraks.

„Povrede su me usmjerile da nije otišlo sve kako je trebalo”, rekao je, prisjetivši se i poziva u mladu reprezentaciju te mogućnosti koje bi mu se možda otvorile da nije bilo ozljeda.

Igrao je i za banjolučki Borac, uz koji ga vežu uspomene na Stanka Poklepovića, a odlazak u njemački Unterhaching opisao je kao dolazak u „raj”. Nakon teških i blatnjavih terena dočekali su ga novi stadion, uređena infrastruktura i uvjeti koji su mu ostali snažno u sjećanju.

Njemačka je, kaže, utjecala i na njegove životne odluke i način razmišljanja.

Iz prvoligaškog nogometa u svijet dječjih talenata

Prije nego što se potpuno posvetio djeci, Bogdan je trenirao seniorske momčadi Uskoka, Mosora i Šibenika. Kao važan uspjeh izdvaja ostanak Šibenika u Prvoj HNL, nakon što je preuzeo momčad na začelju ljestvice, u teškim financijskim i rezultatskim okolnostima.

Ipak, sve ga je više privlačio rad s najmlađima.

„S vremenom sam osjećao da me taj dječji nogomet nekako više mami”, kazao je.

Ako ste propustili emisiju Ima jedan svijet s Frankom Bogdanom poslušajte je sada