Radoslav Bužančić o Dioklecijanu: Nije on sadio nikakav kupus!

Splitska premijera igranog filma „Posljednji rimski Bog“ bila je povod gostovanju konzervatora i povjesničara umjetnosti Radoslava Bužančića u emisiji „Ima jedan svijet“. Sa Zrinkom Bilandžić razgovarao je o caru koji je podijelio vlast, legendi o kupusu, ulozi konzervatora, o lošem primjeru brendiranja Omiških gusara i dobrom primjeru Kliških uskoka. Govorio je i o budućnosti Dioklecijanove palače.

Što je film pogodio, a što je ostalo izvan kadra

U igranom filmu „Posljednji rimski bog“ redatelja Domagoja Burića, snimljenom u produkciji HRT-a, Bužančiću je najvrjednija rekonstrukcija govornog latinskog. 

Latinski ga prati još od školskih dana. I u vojsci je, prisjetio se, u džepu nosio knjižicu i kriomice čitao latinske stihove.

U filmskoj priči o carevu usponu i kraju nedostajalo mu je više prostora za Dioklecijanovu viziju Carstva. U njemu vidi reformatora koji je, nakon desetljeća nasilnih smjena careva, vlast najprije podijelio s Maksimijanom, a potom uspostavio tetrarhiju, sustav u kojem su vladala dvojica augusta i dvojica cezara. Upozorio je i na to koliko su predodžbu o carevim posljednjim danima oblikovali kršćanski pisci, koji su o njemu pisali kao o progonitelju.

Dioklecijana je opisao kao neumornog graditelja. Koliki su bili razmjeri njegove gradnje dočarao je usporedbom: prema njegovoj procjeni, u Dioklecijanove terme u Rimu stale bi četiri splitske palače. Još važnijim smatra infrastrukturne zahvate, poput cesta i akvedukata kojima je car dao premrežiti dijelove sjeverne Afrike.

Dioklecijan i kupus 

„Nije on nikakav kupus sadio“, rekao je Bužančić. U čuvenoj priči o povrću kojim se car pohvalio nakon povlačenja s vlasti on čuje političku poruku. Prema njegovu tumačenju, Dioklecijan je aludirao na Cincinata, rimskog državnika kojega su u krizama zvali da s polja ponovno preuzme vlast. Spominjanje vrta tako čita kao odgovor onima koji su cara nagovarali na povratak.

Palaču čuvaju i kuće koje su u njoj nastajale stoljećima

Govoreći o svojoj karijeri konzervatora i presudne uloge u zaštiti, obnovi  i prezentaciji jugoistočnog dijela Palače, Bužančić je kao jedan od važnih koraka izdvojio upis Podruma u katastar i zemljišne knjige. Prisjetio se i zgrade današnjega Etnografskog muzeja, kojoj je, kaže, prijetilo rušenje. U njoj on prepoznaje nekadašnji dvor kralja Ladislava Napuljskog.

Opisao je i planove iz vremena talijanske okupacije kojima se antička Palača htjela izdvojiti rušenjem kuća nastalih u kasnijim stoljećima. Kako je rekao, s rušenjima radi arheoloških istraživanja nastavilo se i nakon rata. Svoj je konzervatorski pristup sažeo rečenicom: „Kad sam postao konzervator Splita, rekao sam da nijedna kuća više ne smije pasti.“

Osvrnuo se i na uklanjanje murala Jugoplastike s kuće Grubić u Getu. Odluku je obrazložio zaštitom pročelja kuće, na kojoj se, kako je istaknuo, nalaze egipatska sfinga i gotička kamena glava.

Klubove bi izmjestio iz povijesne jezgre

Na pitanje o noćnim klubovima u središtu Splita, Bužančić je odgovorio da bi ih izmjestio iz povijesne jezgre. Odluku o tome gdje takvi sadržaji mogu raditi smatra odgovornošću Grada, koji to može urediti urbanističkim planovima i gradskim odlukama. U tom je kontekstu govorio i o UNESCO-u. Upis na Popis svjetske baštine potvrđuje vrijednost Palače, a svakodnevna briga o njoj, naglasio je, ostaje na onima koji gradom upravljaju.

Bužančić o Omiškim gusarima: „To je jedan primjer lošeg marketinga“

Kad je u emisiji „Ima jedan svijet“ govorio o tome kako predstavljamo vlastitu baštinu, Radoslav Bužančić izdvojio je Omiš i njegovu Gusarsku bitku. Smeta mu što je grad u turističkoj promociji prigrlio naziv kojim su, prema njegovu tumačenju, Mlečani ocrnjivali svoje protivnike. Iza priče o gusarima on vidi borbu za nadzor plovidbe i pravo na naplatu prolaza. Usporedio je to s današnjom cestarininom. Pitanje je, kaže, tko određuje pravila prolaza i iz čije se perspektive priča povijest.

Od Klisa do Poljuda

Kao primjer uspješnog vrednovanja baštine izdvojio je obnovu Kliške tvrđave i istraživanje njezine veze s dvorom kneza Trpimira. 

Razgovor je završio na Poljudu. Bužančić, koji je potpisao zaštitu stadiona, njegovu vrijednost vidi u arhitektonskoj zamisli Borisa Magaša i načinu na koji je stadion smješten u prostor. O tome bi se, kaže, trebalo voditi računa pri svakoj odluci o njegovoj budućnosti.

Ako ste propustili emisiju „Ima jedan svijet“  s Radoslavom Bužančićem, poslušajte je sada.