Lada Žigo: Svakodnevnica književnog života nikad nije bila kaotičnija

U Razgovoru s povodom Lada Žigo Španić govori o tome da kod nas nema pravih književnih polemika, da je komercijalizacija posve zavladala književnošću, da se na njezinoj tribini Bez cenzure otvoreno govori o najvažnijim književnim problemima i da u svojoj knjizi Avanture na stazama kulture piše eseje o vrhunskim književnicima.  

Lada Žigo Španić svestrana je književnica i nekadašnja dugogodišnja novinarka. Osobito se je istaknula nagrađivanim proznim knjigama, esejima i književnim kritikama te znalačkim vođenjem intrigantnih književnih tribina. U zadnje vrijeme najpoznatija je po načinu na koji vodi dobro posjećenu Tribinu Bez cenzure u Društvu hrvatskih književnika. U mnogobrojnim esejima upućeno i ažurno reflektira o novim knjigama različitih žanrova i raznovrsnim pitanjima koja one provociraju – od estetičkih i spoznajno-filozofskih do etičkih i društvenih. Time obiluje i njezina nova knjiga ogleda i razgovora Avanture na stazama kulture u nakladi DHK.

Lada Žigo Španić došla je na ideju da osmisli tribinu Bez cenzure u Društvu hrvatskih književnika jer je nestalo prave književne polemike u našem javnom prostoru.

Teme tribina su intrigantne, tribine su otvorenog tipa i publika se vrlo rado uključuje u raspravu. To je interakcija pozvanih sudionika i publike i to je jako dobro rješenje. Teme su jako zanimljive, recimo porast književnog diletantizma, zatim tko danas ocjenjuje knjige – kritičari ili PR menadžeri, zašto više nemamo žučnih književnih polemika, opasnost tržišne politike u maloj kulturi i hoće li naši nakladnici sve rjeđe tiskati poeziju, kritike ili drame, postoji li u našoj kulturi snažan sraz između metropole i provincija, self help literatura unosan biznis ili nužan lijek?

Lada Žigo Španić u svojoj knjizi ogleda i razgovora Avanture na stazama kulture posebno se bavi esejem kao književnom vrstom i njegovom ulogom u književnom životu.

Postoje dvije vrste eseja. Jedan je onaj tipa Montaignea, koji i je začeo esej u pravom smislu, a to je asocijativna sloboda, nizanje događaja u raskošnoj literarnoj rečenici izvan svakog sustava, prepuštanje refleksijama i svojem mentalnom plovu. Druga je vrsta analitički esej, koji je u Engleskoj nekako u to vrijeme utemeljio Bacon. A ja zapravo volim pisati kritike na esejistički način jer se uvijek pozivam na onu Matoševu – da je zapravo kritika umjetnost o umjetnosti. Upravo je to zaron u umjetnički svijet književnog djela. Volim esejizirati kritike jer mislim da je esej vrlo važan žanr koji treba sačuvati. On je danas ugrožen jer smo mi vrlo malo tržište i ako država ne zaštiti esej, on će propasti. Veliki nakladnici forsiraju prozu, koju komercijalno promiču, a država slabo zaštićuje nekomercijalnije žanrove poput poezije, književne kritike, eseja i drame. Sve to književni prostor čini kaotičnim i reduktivnim.