Tereza Kesovija: Oproštajni koncerti? Ma doći ću vam opet

Oproštajni koncerti - Ekskluzivno: Tereza Kesovija u emisiji Music Pub Zlatka Turkalja

Svaki vaš koncert je poseban. Za svaki se pripremate kao da vam je prvi, zadnji i najvažniji. Tako je i sada, uoči rasprodanih koncerata u Lisinskom, 3. i 4. listopada. Emotivno je bilo u vašem rodnom Dubrovniku, gdje ste u lipnju održali dva koncerta u Kneževom dvoru. Jednako emotivno, a opet potpuno drugačije, bilo je i u Splitu, gdje ste publiku, između ostalog, podsjetili na najveće hitove Splitskog festivala. To je bilo 3. svibnja na Starom placu. Kako ste osobno doživjeli te koncerte, kako ste se nakon njih osjećali i što vam oni znače?

Meni znače jako puno. Jako, jako puno, i to kažem bez ikakva lažnog uvijanja. Stvarno mogu reći da su to tri grada, računajući i ovaj moj Zagreb, ali taj je Split oduvijek bio poseban grad u mom srcu. Nikad nije bio zločest, iako su Splićani oduvijek slovili kao ljudi koji su, ono, vražići i stalno vrebaju neku nevolju pa da je pretvore u nešto još veće. Međutim, bilo je puno onih koje bismo mi nazvali vagabundima, onih koji bi stalno nešto kljucali. Jedan od takvih bio je i menadžer Ivica Bubalo. Taj je čovjek dotaknuo svakog solista, ali mene nikada nije dirao. Ne znam zašto. A ja sam bila vrag, bila sam vrlo, vrlo živahna. A onda i gradonačelnik Splita, taj divan čovjek, koji me stvarno molio kao dragog Boga: „Tere, molim vas dođite u Split na Stari plac“. On me je isto počeo zvati Tere. Govorio mi je: „Molim vas, vjerujte mi. Želim vam reći da smo potpuno promijenili imidž tog našeg Starog placa i da to više uopće nije isto, niti slično onome prije.“ Iskreno, nije mi se išlo na takvo mjesto, vjerovala sam da ja nisam za to. Međutim, tu sam jako pogriješila. Čim sam stigla, osjetila se atmosfera kakvu nikada prije nisam doživjela u Splitu, što je prava rijetkost. Jer Split je stvarno poseban grad.

Vi i Split oduvijek imate posebnu, vrlo temperamentnu vezu?

Da, to je baš bila jedna velika, prava ljubav. Mi smo se stvarno voljeli. Ljudi su na taj koncert primarno dolazili vidjeti: „Ajme meni, moramo vidjeti kakvu haljinu ima, kako će se obući.“ To se moralo vidjeti. I onda bi došle dame sa svakojakim šeširima, haljinicama, mašnama... Sve su se nekako nadmetale tko će biti originalniji od mene.

Koji Splitski festival posebno pamtite? Ispjevali ste himnu Splita i samog festivala, ali koji izlazak na pozornicu vam je ostao u najposebnijem sjećanju? Vjerojatno onaj kada ste izveli pjesmu „Nima Splita do Splita“?

Ajoj! Tada su me proglasili pijanom, pričali su da sam prava pijandura. Govorili su: „Ma sto posto je bila pijana, napila se.“ Mislili su da sam se napila kako bih bila što veselija. A zapravo nisu znali da takva melodija, posvećena takvom gradu i takvom temperamentu, ne može proizaći ni iz čega drugog nego iz euforije. Iz tog posebnog smisla za život. I tako je ta pjesma postala i ostala glavna pjesma grada, a ja se nadam da će tako biti još dugo, dugo.

Za svoj rođendan pjevate u Lisinskom, to mora biti nešto posebno.

Pa ne znam, meni svaki koncert na svoj način mora biti poseban.

Mora biti poseban i zato što za svoj rođendan volite okupiti drage ljude. Poznato je da volite pripremiti večeru, sve iznenaditi i slaviti dugo, dugo u noć.

Ne znam kako ćemo ovaj put baš dugo u noć jer ima jako puno ljudi, puno želja i svega. Ali sigurno ćemo napraviti nešto što će se pamtiti, jer to sam jako željela. Poželjela sam da to bude baš oko tih datuma, oko trećeg listopada. Lijepo je to.

Spremate li kakav govor? Što ćete reći publici 3. listopada kada izađete na pozornicu Lisinskog na svoj rođendan? Oni će pljeskati, to znate, bit će to golem pljesak i teško ćete doći do riječi.

Ma moram nešto reći, naravno da moram, ali neću previše duljiti. To što budem rekla bit će izrečeno s dušom, sigurno. Možda padne i koja suza jer sam veliki emotivac. 

Niste pripremili govor?

Ne. Reći ću ono što mi u tom trenutku padne na pamet, ono što osjećam. Kada govoriš iz srca, nikada ne možeš pogriješiti. Ako se ljudima obraćaš s ljubavlju, pogreške nema.

Vaš koncert može početi i tako da vi uopće ne pjevate, nego da publika prva krene s pjesmom „Sretan rođendan“. Što onda? To je vrlo izgledan scenarij.

Kakvi su to osjećaji, ha? (smijeh) To je itekako moguće. Ja ću samo slušati. Stvarno ne znam što će biti, ali upravo to kada ne znaš što te čeka to je ono pravo, skriveno iznenađenje kojemu se ne nadaš. Zato i jest iznenađenje. Predivna mi je sama pomisao na to što si rekao, Turki. Baš lijepa pomisao.

Kada sam spomenuo da pjevate na svoj rođendan, naglasio sam da ste oko sebe uvijek voljeli imati drage ljude. Nažalost, neki od njih više nisu s nama. Vaša prijateljica, prava prijateljica Gabi Novak. Koliko ja znam, to je jedno od najvećih i najdugovječnijih ženskih prijateljstava na našoj estradi.

Je, sasvim sigurno. I fali mi iz dana u dan sve više jer je Gabi osoba koja je bila prepuna emocija. Dokazivala je to i sitnim znacima pažnje, poklonima koje bi mi uvijek donosila.

Kako danas gledate na sve te zajedničke godine i podršku koju ste si međusobno pružale?

Gledam na to s ponosom jer nikada nismo maštale o nekakvoj golemoj slavi, niti smo bile pakosne duše. Uvijek sam htjela da sve bude čisto, dapače, bila sam sklonija tome da se istakne njezina strana. Nikada mi u životu nije palo na pamet reći nešto poput: „Ma što sad ta Gabi, pa nije ona ništa posebno.“ To nikada ne bih mogla izustiti. Gabi je imala toliko prekrasnih pjesama koje je pjevala božanstveno. Kada čujem pjesmu „Nada“ i toliko drugih u kojima njezina duša u glasu dolazi do maksimuma... Imala je poseban alt, dubok, topao i lijep. Jako sam je voljela. Bila je prekrasna žena, pravi i iskreni drug.

Jedna ste od rijetkih pjevačica koja ima vjernu publiku i rasprodane koncerte kroz cijelu karijeru. Što vama, Tereza, nakon toliko godina i dalje znači taj susret s publikom? Vidi se da vas to neizmjerno veseli i da vam je taj kontakt potreban, ali iz kojeg točno razloga?

Užasno puno. Toliko mi znači da to ne znam ni opisati. Kada sam bolesna, kada se ne osjećam dobro, kada mi je nebo tmurno i kada sam bezvoljna ta mi je publika najvažnija i najpotrebnija. Često ljudima oko sebe kažem: „Hvala Bogu što imam koncert, to će me podignuti, to će mi vratiti dobru volju.“ To je jednostavno nešto bez čega kroz cijeli svoj život nisam mogla.

Vi ste inspiracija nekim novim „Terezama“, mladim pjevačicama, no moram priznati da veliko poštovanje prema vama i vašem radu imaju i naše ostale uspješne glazbenice. Posebno im je važno i veseli ih kada za svoj rad prime glazbenu nagradu Music Pub za pjevačicu godine, koja nosi upravo naziv „Tereza“. U svojim govorima, kada primaju nagradu, svaki se put s velikim poštovanjem obraćaju i vama.

To me jako razveselilo, a prije svega me iznenadilo kada si odlučio da nagrada za najbolju pjevačicu nosi naziv Tereza. Baš mi je jako lijepo. Tu nagradu „Tereza“ držim na klaviru. To je predivan znak poštovanja koji mi izuzetno znači.

Imali ste iznimno uspješnu međunarodnu karijeru. Nemoguće je ne sjetiti se vaših pariških godina, rasprodane Olympije i činjenice da ste gradili karijeru na svjetskoj razini u vrijeme kada je to bilo neusporedivo teže nego danas. S kakvim emocijama gledate na taj pariški san i jeste li tada uopće bili svjesni koliko velike, povijesne stvari radite za hrvatsku glazbu, autore, skladatelje i glazbenike? Vi ste u Francuskoj pjevali i pjesme Nikice Kalogjere, Đele Jusića, Alfija Kabilja, Zdenka Runjića…

Pa da, meni je Alfi bio izuzetan, izuzetno drag čovjek. Bio je divan glazbenik, a silno je volio Pariz i druženje s Parižanima. Jednostavno je volio taj stil života, bio je i vrstan enolog, jako poznat u svojim krugovima. Osim toga, bio je umiljat, ljubazan, kulturan i beskrajno drag čovjek. Napisao je prekrasne pjesme, sjećam se, skladao je pjesmu „Au clair de la lune“ za jedan film. Ja sam u tom filmu čak i glumila, možeš li misliti? Ipak, to nije bilo ništa naročito, gluma nije bila moj poziv niti sam se u tome vidjela na duže staze. Ali laskalo mi je što je Alfi imao potrebu predložiti mi nešto drugačije. Jako mi je žao što mnogih od tih ljudi više nema. Otišli su, da. Ali imam u sjećanju tu jednu skupinu ljudi koji su mi bili nevjerojatno, nevjerojatno dragi.

Pitao sam vas o važnosti koncerata u Dubrovniku, Splitu i sada u Zagrebu, 3. i 4. listopada. Što vam osobno znače ti nastupi? Ovo vas pitam zato što su ti koncerti u medijima popraćeni tekstovima kako je riječ o vašim oproštajnim nastupima. Je li tome stvarno tako?

To je dobro pitanje. Oproštajni? Znaš, oproštajni koncert je nešto kad se opraštaš pa kažeš: „Hajde, zbogom.“ Ja baš nisam tog mišljenja, ne. Mislim da ću ja uvijek rado priskočiti i doskočiti ako me netko doista bude trebao. Moj vrlo jednostavan odgovor na to glasi: ma doći ću vam, naravno da ću vam doći.

Imate bogato životno iskustvo. Da je moguće, biste li neku situaciju u životu promijenili da se dogodila drugačije?

Nisam sigurna da bih išta mijenjala. Zadovoljna sam. Zapravo, kada samu sebe pitam jesam li zadovoljna onim što sam postigla i onim što sam željela postići, mislim da jesam. Svatko bi mi rekao: „Nemoj griješiti dušu, budi iskrena i reci da si zadovoljna, reci da si sretna.“ Jesam li sretna? Vjerujem da jesam. Imam dobre ljude oko sebe, što je možda i najvažnije od svega. Imati dobrog čovjeka pokraj sebe, dobre ljude koji te razumiju, podržavaju i koji su tu da pomognu ako zatreba, a uvijek nešto zatreba. Tako da, sretna sam. Meni je u životu dosta toga dostupno, pa utoliko više suosjećam s ljudima koji su manje sretni ili uopće nisu sretni. Ima i toga, nažalost.

Želim vam puno zdravlja i dva odlična koncerta u Lisinskom. Kako za dobre želje nikada nije prerano niti prekasno – sretan vam rođendan.

Hvala, mili moj Turki. Hvala, sunce moje. Ti si za mene netko tko je uvijek tu blizu, uvijek iza kantuna. Ja te silno, silno volim i poštujem. Prije svega te jako volim jer si poseban čovjek, beskrajno drag, ljubazan, kulturan i načitan. I nemam potrebu laskati ti, jer je to jednostavno tako. Divno je što imaš mogućnost publici predložiti toliko lijepih stvari i noviteta koje drugi ljudi ne prepoznaju baš. Puno si stvari napravio koje drugi nisu ni pomišljali napraviti, i to radiš sjajno.