Ilana Kabiljo: Od Raya Charlesa do prve plesne-funky ploče

Ekskluzivno Ilan Kabiljo u emisiji Music pub Zlatka Turkalja. 

Priča o vremenu kad su studio dijelili Ilan Kabiljo, Dino Dvornik, Zlatan Stipišić Gibonni, Dragan Lukić Luky, Ivana Banfić i Nina Badrić.

Koliko često slušaš svoje snimke, pjesme koje si snimao ili u kojima si sudjelovao kao aranžer, producent i skladatelj?

Pa, ja kao skladatelj, aranžer i producent dosta rijetko slušam svoju glazbu, kao i većina skladatelja, pretpostavljam. Tu i tamo čujem „Kad nema ljubavi“ ili neke slične starije hitove na radiju i to je sve. Kad čujem neke stare pjesme, obuzme me sreća oko srca, a neke me baš izričito nerviraju. I onda pomislim: „Uh, što sam to radio, moglo je sto puta bolje, kakva je to bedastoća.“ Ali to je kao i sa svim stvarima u životu, sve se mijenja.

Ivana Banfić je 1991. godine objavila album Vozi me polako. U to vrijeme Ivana je bila nepoznata pjevačica, a ti si bio na početku svoje skladateljske, producentske i pjevačke karijere. Album Vozi me polako nikada nije promoviran i predstavljen publici, i to zbog početka Domovinskog rata. Ivana je ubrzo nakon snimanja albuma uzela umjetničko ime I.Bee, tako da je album snimljen i zaboravljen, a na njemu se nalaze odlične pjesme i zanimljiva glazbena ekipa o kojoj ćemo razgovarati. Kako 35 godina od snimanja tog materijala gledaš na njega, što kažeš o njemu i kako ga ocjenjuješ?

Taj prvi album Ivane Banfić, odnosno I.Bee, koji sam većinom skladao, aranžirao i producirao, za to je doba, po mojem mišljenju, bio fenomenalan album. Bio je to potpuno moderan dance-disco zvuk, zapravo ispred svog vremena. Rat je, nažalost, potpuno pokvario promociju albuma, a takve su stvari poput novih pjesama i novih albuma, s razlogom u to doba bile nebitne. Dan-danas, kad čujem neke pjesme s tog Ivanina prvog albuma Vozi me polako, sve mi se to jako sviđa. I dan-danas zvuči moderno, a prošlo je već 36 godina od snimanja.

Riječ je o albumu, plesnom materijalu koji je u to vrijeme bio u korak sa svjetskom glazbenom scenom. Zvuk je bio bliži tadašnjoj američkoj pop-plesnoj sceni. Ti si nakon završetka Glazbene škole Pavla Markovca, gdje si svirao gitaru, otišao u Los Angeles na usavršavanje u skladanju i produkciji. Upisao si University of California. Kako je izgledalo to razdoblje tvog života? Što si konkretno naučio na tom prestižnom sveučilištu i kasnije primijenio u svojem radu i karijeri?

Moja veza s Kalifornijom i Los Angelesom nije došla preko noći. Naime, moj je tata ondje imao dosta rođaka, a i sam je gotovo jedno desetljeće živio i radio u Hollywoodu, barem šest mjeseci godišnje. Tata Alf sredinom je 80-ih pokušavao nagovoriti mamu, mene i sestru da se svi preselimo u Los Angeles, ali mama i sestra nisu htjele ni čuti za to. Kad sam se konačno kao 24-godišnjak domogao Los Angelesa i Hollywooda, mislio sam da mi je samo nebo granica i da ću jednog dana dobiti Grammy. Međutim, život me vratio natrag u Hrvatsku i ovdje sam izgradio karijeru 90-ih godina. U LA-u sam studirao Business of Music i Production of Music, koji je vodio Kashif Saleem, poznati i veliki producent Whitney Houston i mnogih drugih izvođača. On, nažalost, također više nije među živima. Dosta sam naučio o radu u studiju i vidio neke druge dimenzije produkcije, tako da je rezultat toga bio, recimo, moj prvi album La Cienega i na njemu se čuju neka moja iskustva iz Amerike. Želio sam tamo ostati živjeti i raditi i vjerujem da bih možda i uspio u glazbi. Međutim, mojoj je mami bilo slomljeno srce što joj se sin odselio tako daleko, pa sam se prvenstveno zbog nje vratio u Hrvatsku.

Jedan od predavača na tom sveučilištu bio je i Ray Charles. Kako su izgledala njegova predavanja? Kako je bilo slušati i gledati legendu u ulozi predavača?

Njega je producent i profesor Kashif jedan dan pozvao u našu učionicu i svi smo razgovarali s Rayem Charlesom. Čak sam se i fotografirao s njim, a onda nam je odsvirao nekoliko pjesama na klaviru i pričao nam o svojoj karijeri i svemu što je doživio u glazbenoj industriji.

Kao skladatelj i pjevač u prvi plan došao si na Zagrebačkom festivalu 1990. godine s pjesmom „Zlatna noć“, koju si izveo zajedno s Ivanom, ali ne Banfić, nego Vannom. To je bio duo pod nazivom Ilan & Ivana i osvojili ste Grand Prix festivala. Ti si u to vrijeme kao producent surađivao s grupom ET, a Vanna je pjevala prateće vokale na njihovim demo snimkama. Zašto vaša pjevačka suradnja, tebe i Ivane (Vanne) nije trajala duže od jednog nastupa na festivalu, odnosno od samo godinu dana?

Otac Ivane Banfić, koji je također glazbenik, bio je prijatelj iz mladih dana mojeg tate Alfija, pa je on predložio da se Ivana i ja spojimo kako bih pokušao za nju napraviti jednu ili dvije moderne pjesme. U to sam doba već naveliko surađivao s Vannom. Nas dvoje imali smo puno snimljenih pjesama koje smo radili na Radio Zagrebu i trebali smo izdati album. Međutim, tada se dogodio rat, ja sam počeo raditi s Ivanom, a Vanna je malo-pomalo počela pjevati u ET-ju. Nadam se da će te pjesme s Vannom također jednog dana ugledati svjetlo dana. Do raspada je došlo zbog mojeg početnog rada s Ivanom Banfić, a i grupa ET silno je željela da Vanna počne pjevati kod njih. Sve je imalo svoje zašto i zato.

Kasnije ste ti i Ivana (Vanna) snimili pjesmu „Nemoj reći ne“. Bila je to suradnja s grupom ET na albumu Anno Domini 1996. godine. No, vratimo se još malo Zagrebačkom festivalu. Godinu dana nakon prvog uspjeha dua Ilan & Ivana, ponovno nastupa duo Ilan & Ivana, ali na Vannino mjesto dolazi Ivana Banfić. Izveli ste tvoju pjesmu „Zašto odlaziš“. Ivana je u to vrijeme svirala klavijature u bendu svoga tate. Između ostalog, bili su prateći bend Tomislava Ivčića, a pjevanjem se počela baviti već s 14. godina.

Da, pjesmu „Zašto odlaziš“ snimili smo Ivana Banfić i ja i trebao je biti izveden na Splitskom festivalu. Već su nas bili primili, mislim 1991. godine, no onda je počeo rat i Splitski je festival otkazan. Postoji čak i videospot za pjesmu „Zašto odlaziš“ koji je jako smiješan, a sniman je u Trogiru.

Suradnja tebe i Ivane Banfić prvi je put predstavljena u ožujku 1991. godine u Sarajevu na Jugoviziji. Ivana je pjevala tvoju pjesmu „Daj povedi me“, koja se nalazi na albumu Vozi me polako. Bili ste favoriti izbora. Zanimljivo je da je uz tebe i Ivanu na pozornici bila i Nina Badrić, koja je pjevala prateće vokale. Osvojili ste treće mjesto, drugi je bio Daniel s pjesmom „Ma daj obuci levisice“, a pobijedila je Bebi Dol. Već je vladala ratna napetost jer je tadašnja država bila na rubu raspada, a nažalost, samo nekoliko dana kasnije sve je eskaliralo i dogodio se prvi oružani napad u Hrvatskoj. Kako si ti doživio nastup u Sarajevu? Nastup s Ivanom i tada nepoznatom Ninom? I pobjedu Bebi Dol, za koju su svi govorili da nije bila regularna?

Da, na toj bivšoj Jugoviziji Bebi Dol je pobijedila neregularno samo zato što je dolazila iz Srbije. Zapravo je trebao pobijediti Daniel Popović, a Ivana Banfić trebala je biti druga. Bilo je posve očito da je sve namješteno. Mislim da smo mi bili odlični. S Ninom Badrić me također upoznao taj naš stari menadžer, koji me spojio i s Vannom, pa sam onda ja nagovorio Ninu da ide s nama i pjeva nam prateće vokale na Jugoviziji. Mislim da je Nina tada imala 16 godina. Bili smo mladi i bili smo super ekipa.

U realizaciji pjesme „Daj povedi me“ sudjelovao je i Plesni orkestar Hrvatske radiotelevizije, kojim je dirigirao maestro Silvije Glojnarić. 

Da, za pjesmu „Daj povedi me“ na Jugoviziji je uživo svirao orkestar, a ja sam sam raspisao sve partiture i note, na što je moj tata bio jako ponosan. Međutim, poslije me elektronika ipak odvela u svojem smjeru, isključivo elektroničkom.

Što si ti volio slušati u to vrijeme? „White Wedding“, „Flesh for Fantasy“... Jesi li slušao Billyja Idola – jer smo te svi zbog frizure povezivali s njim?

Da, definitivno sam izgledao kao Billy Idol, a iskreno, i obožavao sam ga u to vrijeme. Volio sam te njegove hitove, pa me čak ekipa na Jugoviziji zvala „Billy“, a ne „Ilan“.

Album Vozi me polako okupio je mlade genijalce. Uz tebe i Ivanu, na albumu su surađivali Dino Dvornik, Dragan Lukić Luky, Zlatan Stipišić Gibonni, Neven Banfić, Miro Buljan, Nina Badrić i Vatroslav Mlinar. Kakva ekipa! Kako je u to vrijeme bilo raditi i kako je izgledala suradnja sa splitskim triom: Dvornikom, Gibom i Lukyjem? Gibonni na albumu pjeva prateće vokale, a Dino svira klavijature i gitaru, pjeva prateće vokale te je producent na tri pjesme.

To su bila vremena kad smo svi bili mladi i obožavali glazbu, ništa drugo nam nije bilo važnije. Sjećam se da sam zamolio Dina Dvornika i Gibonnija da mi snime prateće vokale za pjesmu „Vozi me polako“, na što su oni bez razmišljanja rekli: „Ma da, Ilane, idemo!“ Ujutro smo Ivana Banfić i ja snimali „Vozi me polako“ u studiju Vatroslava Lisinskog, koji je tada bio možda i najbolji studio u Hrvatskoj, a popodne je Dino Dvornik radio s Lukyjem pjesmu „Sve se mislim dok te gledam, ti si noćas sve što trebam...“. To su sve bili vrhunski talenti. Napravili su i ostavili toliko fenomenalne glazbe da im se možemo samo pokloniti. Tu mislim na Gibu, Dina Dvornika i Lukyja. Nažalost, Dina više nema.

Dino je za pjesmu „Uvijek kad si nag“ napisao glazbu, Neven Banfić stihove, a ti si glavni muški vokal u pjesmi jer se Dino tog dana nije pojavio na snimanju.

Iskreno, za pjesmu „Uvijek kad si nag“ više se ne mogu sjetiti jesam li je napisao ja ili Dino Dvornik. Sve mi je to jedna velika zbrka, ali znam da je u jednom trenutku to pjevao Dino, pa sam onda pjevao ja... Sve mi se ispremiješalo. Morao bih malo dublje ući u analizu svega i porazgovarati s Ivanom Banfić o tome.

Vozi me polako prvi je pop-funky plesni album neke pjevačice na hrvatskoj sceni. Bio je moderan, korak ispred svega što se tada događalo kod nas. Ivana je, po mojem mišljenju, bila ženski odgovor na glazbu Dina Dvornika. Kako ste se ti i on slagali kao glazbenici i producenti? On je, naime, prije suradnje na albumu Vozi me polako objavio danas kultne albume: Dino Dvornik 1989. godine i Kreativni nered 1990.

Dina Dvornika sam upoznao negdje potkraj 80-ih, čim se sa suprugom doselio u Zagreb. Često smo se znali vidjeti u gradu i pričati o novim pjesmama, o tehnici i slično. Sjećam se kad me zvao da čujem „Udri jače, manijače“ i da mu kažem svoje mišljenje. Bio je vrlo skeptičan, a ja sam mu rekao: „Dino, ovo je takav megahit da je to ludilo.“

Pjesma „Sve moje molitve“ meni je jedna od najboljih pjesama koje je snimila Ivana Banfić, a ti si je skladao. Ivana ju je 1996. godine snimila u novoj verziji za album Bogovi su pali na tjeme, na kojemu su se našle i nove verzije pjesama „Samo ostani“ i „Nag“. Kako je nastala pjesma „Sve moje molitve“? Gdje si je skladao?

Mislim da sam pjesmu „Sve moje molitve“ skladao na velikom koncertnom klaviru svojeg tate Alfija, u njegovoj radnoj sobi. Uglavnom, kad bi se on maknuo gledati Dnevnik, ja bih otišao u njegovu sobu i „nabijao“ po klaviru.

Pjesma „Devedeseta“ od Prljavog kazališta u refrenu me malo podsjeća na „Sve moje molitve“. Jesi li i ti primijetio i čuješ li neku sličnost?

Možda ima nekih minimalnih dodirnih točaka. No, kao glazbenik moram primijetiti da u Hrvatskoj općenito ima jako puno plagijatorstva i nije mi jasno zašto neki ljudi svjesno idu u to. Ja to nikako ne mogu podržati. Naravno, ako se dogodi nesvjesno, to je sasvim druga stvar. Često skladatelji potkradaju i sami sebe, pa je u neku ruku i normalno da ponekad kopiraš samoga sebe.

Koliko znam, ti čuvaš sve svoje snimke, pa tako i one s albuma Vozi me polako. Imaš li ih namjeru ponovno objaviti? Jesi li razgovarao s Ivanom i diskografima o tome?

Imam sve te mastere na DAT-u (Digital Audio Tape), koji je bio standard potkraj 80-ih. Iskreno se nadam da ću to uspjeti remasterirati i prebaciti u digitalni oblik. Ivana Banfić također se jako veseli tome i želi da se album ponovno objavi. Tako da ću to pokušati napraviti ove jeseni. Što se tiče nove glazbe, nedavno sam snimio pjesmu „Čekam na tvoj znak“, koju sam producirao zajedno s Dusom, a sam sam napisao glazbu i tekst. To je isto onaj moj prepoznatljivi old school disco ritam koji mi je i dalje u krvi. Još je nekoliko pjesama u realizaciji, ali više nisam tako brz kao kad sam bio dvadesetogodišnjak.

Hvala na razgovoru i čekam tvoje nove, ali i stare neobjavljene snimke.

Hvala i tebi, Turki, puno što podržavaš hrvatsku glazbu, moje stare snimke i pjesme koje su nastale prije tridesetak godina.