Sjećanje na Ljupku Dimitrovsku

Povodom 80. rođendana Ljupke Dimitrovske prisjećamo se njezine glazbene osobnosti, jedinstvene senzibilnosti te pjesama koje su obilježile generacije. 

Razgovor s Ljupkom Zlatko Turkalj snimio je 2008. godine, povodom 40 godina njezine uspješne karijere.

Ljupkine riječi i pjesme danas ostaju kao trajna uspomena na jedan ispunjen život.

Razgovor s Ljupkom Dimitrovskom snimio je Zlatko Turkalj 2008. godine povodom 40 godina njezine uspješne glazbene karijere. Ujedno je to bio i njezin prvi radijski intervju nakon što dulje vremena nije bila u mogućnosti nastupati u medijima. 

Uvijek sam na intervju kod tebe dolazila u pratnji Nikice. On me dovezao, pazio na mene i na sve što govorim u emisiji. 

Uvijek na intervjuima, našim radijskim druženjima, djelujete smireno, a kako je bilo kad ste trebali izaći pred publiku 1967.? Upravo pobjedom 1967. na festivalu u Skoplju počela je vaša uspješna glazbena karijera.

Imala sam strašnu tremu. Zapravo, uvijek morate imati neko uzbuđenje, osjećaj i emocije kad je nastup u pitanju. Bez toga nema ništa. Svaki put prije izlaska na pozornicu razmišljala sam o tome kako će biti i hoće li sve ispasti dobro. Kad sam 1968. postala ekskluzivni izvođač Jugotona, to je za mene bilo jako važno i velika čast što su se odlučili za mene. Sjećam se da su rekli – to je ono što mi trebamo i što nam nedostaje, takav tip pjevačice. Ljudi iz Jugotona bili su gosti na festivalu u Skoplju i tamo su me zapravo prvi put čuli jer sam pobijedila u duetu sa Zafirom Hadžimanovim. Želja autora bila je da mi tu pjesmu snimimo u Zagrebu i da aranžer obavezno bude Nikica Kalogjera. Tako je počelo i poznanstvo s mojim suprugom.

Tada ste se upravo zbog poslovne ponude i diskografskog ugovora preselili u Zagreb, premda ste u Zagrebu bili i 1959., kad vam je bilo trinaest godina.

Da, sa svojih trinaest godina prvi put sam došla u Zagreb; to je bila razmjena učenika. Moja prijateljica Đurđa je sa svojom školom najprije gostovala kod nas u Skoplju, a onda smo mi Skopljanci gostovali kod njih u Zagrebu. Zanimljivo je da mi je Đurđa pokazivala Zagreb i odvela me na Tuškanac i pokazala mi Nazorov spomenik kod kojega sam se fotografirala. Čuvam tu slikicu. Ja sam joj rekla: „Isuse, kak se meni dopada ovaj kraj, pa ja ću možda tu i živjeti.“ Poslije sam i živjela na Tuškancu. 

Počeli ste pjevati kao šestogodišnja djevojčica. Manje je poznato da ste bili i voditeljica dječjih emisija.

Bila sam odlična učenica i nemirnog duha. Baš prava štreberica, koja je željela biti svugdje gdje se nešto događalo. Ništa nije moglo proći bez mene. Kako smo živjeli blizu Radio Skopja, sa šest godina postala sam članica ansambla dječje radiodrame. Od tada počinje moje druženje i rad u studiju Radio Skopja i to je sve trajalo do moje 18. godine. Surađivala sam u mjuziklima, a bila sam, kao što si rekao, i najavljivačica dječjih emisija na televiziji. 

Prije 40 godina bili ste na natjecanju u Bernu, u društvu odlične glazbene ekipe koju su uz vas činili Tereza Kesovija i Miro Ungar. Tereza je nastupala u kategoriji zvijezda, Miro Ungar u kategoriji poznatih pjevača, a vi u kategoriji debitanata. Za pobjedu toga glazbenog tima bila je presudna vaša interpretacija; zahvaljujući vama, kući ste se vratili kao pobjednici. 

Najveća odgovornost na tom natjecanju bila je na nama mladima, jer su najprije pjevali najpoznatiji; onda su njihovi nastupi bili ocjenjivani, i to javno. To nikad prije nisam vidjela; članovi žirija su javno podizali svoje ocjene. Ja sam nakon svojega nastupa dobila sve petice, a do tada je bilo dosta napeto oko Francuza i nas, jer smo po ocjenama stalno bili tu negdje. Bilo mi je lakše kad sam vidjela da je Francuskinja u mojoj kategoriji dobila četvorku jer je to značilo da mi vodimo. Na tom natjecanju ocjenjivalo se pjevanje, scenski nastup i naša komunikacija s publikom i članovima žirija.

Tereza, Miro i vi kući ste se iz Berna vratili sa Zlatnim medvjedom. 

Ta nagrada je ostala kod mene. Riječ je o dva medvjeda koji se grle, to je simbol grada Berna. Sve nagrade čuvam: i ženu iz Atene, ključ iz Atene, priznanje koje sam dobila od gradonačelnika kao počasna građanka Atene itd.

Kad ste spomenuli nagrade i Atenu, vi ste 1970. upravo u Ateni izveli jednu od svojih najljepših pjesama – Adio. S tom pjesmom pobijedili ste u Ateni pred 70.000 ljudi.

 Adio je bila važna i odlučujuća pjesma za moju karijeru. Nastup je izgledao impozantno i sve što sam tamo doživjela, uz osvajanje prve nagrade, je neopisivo. Moj nastup u Ateni ocjenjivali su Ray Conniff, Raymond Lefevre, Johnny Hallyday… to su bili jako poznati, utjecajni i odlični glazbenici, a 70.000 ljudi na stadionu Panathinaikos imalo je baklje u rukama i sa mnom pjevalo Adio. Zadnji dio pjesme pjevala sam na grčkom jeziku i onda je zavladalo opće ludilo na stadionu.

U samo dvije godine i nastupima na dva vrlo važna natjecanja, na kojima ste se pokazali u najboljem izdanju i kući vratili kao pobjednica, može se reći da je zvijezda bila rođena. Što su te dvije godine uspjeha konkretno značile za vaš daljnji rad i kakve ste sve ponude u to vrijeme dobivali?

Nakon tih uspjeha javili su se menadžeri iz Njemačke, organizatori iz Japana, gdje sam pjevala na njihovom festivalu u Tokiju pred 12.000 ljudi i osvojila drugo mjesto. Tako je počela moja međunarodna karijera.

Zahvaljujući svim tim uspjesima, pogotovo onom u Grčkoj, u to vrijeme utjecajni Radio Luxembourg proglasio je vas i Ivicu Šerfezija nasljednicima Dunje Rajter i Ive Robića, što je bio veliki kompliment. Uz to, dobili ste i ugovor u kojem je između ostaloga pisalo da se morate preseliti u Hamburg.

Dandanas čuvam taj ugovor. Jedino što mi nije odgovaralo u njemu bilo je to što sam morala živjeti u Münchenu ili Hamburgu. Na sve drugo, kao što je učenje njemačkog jezika, rad s koreografima i puno drugih stvari koje su pisale, na sve bih pristala, jedino se nisam mogla odvojiti od Hrvatske, Nikice i Zagreba. U isto vrijeme ugovor su mi ponudili iz Istočne Njemačke, koji su u to vrijeme bili malo liberalniji pa su rekli: „Dobro, gospođo Ljupka, ako ne želite živjeti u Njemačkoj, nema problema, ako vama to ne bude prenaporno. Kad budete imali tri slobodna dana, slobodno možete ići kući.“ I tako je bilo. Znala sam po osam mjeseci biti u Njemačkoj i kad bih imala neku malu pauzu, išla sam kući. To je bilo jako naporno, ali tako je sve dobro funkcioniralo. Jednostavno, ti odlasci doma davali su mi snagu za dalje. 

Na koncertima u Njemačkoj pjevali ste isključivo na njemačkom jeziku. 

Vodila sam, govorila i pjevala cijele koncerte na njemačkom. Šerfa i ja imali smo svoj orkestar koji nas je pratio na turnejama koje su trajale po dva-tri mjeseca. Nije postojalo mjesto u Njemačkoj u kojem nismo nastupili. Te turneje su bile uglavnom u trećem mjesecu i prije božićnih blagdana. Za moju karijeru u Njemačkoj brinula se moja izdavačka kuća AMIGA.

Sjajan je podatak da je pjesma Čibu-čiba, koju ste vi prvi snimili, snimljena u 24 verzije.

Točno. Čibu-čiba snimljena je u 24 zemlje svijeta. Ja sam snimila njemačku verziju, ali njemačku verziju snimile su i sestre Jacobs, koje su bile popularne i nastupale su sa svoje dvije pudlice. U Italiji je Čibu-čiba snimila Loretta Goggi, a onda i Séverine, eurovizijska pobjednica itd.