Darko Rundek: Rijeka je život

Rijeka je život, a naša je dužnost čuvati njezinu slobodu i divljinu - Ekskluzivno Darko Rundek u emisiji Music Pub Zlatka Turkalja.

Darko, kako 2026. doživljavate glazbu, na onaj isti način kao na početku karijere? I jesu li vam u vašem kreativnom radu i dalje važne iste stvari?

Moglo bi se reći da jesu. Ne vidim da sam skrenuo s tog puta, odnosno da je taj put bio pogrešan pa da je bila potrebna promjena. Glazbu slušam na više načina. Jedan od njih je gotovo kao nešto materijalno, pa je onda ne slušam samo kao glazbenik, nego i kao, recimo, radio režiser, odnosno kao netko tko se bavi i konkretnim zvukom koji nije samo glazbeni. Tako da na to gledam iz više kutova. No, i na samim počecima bilo je tako.

To me i zanima. Što kod glazbe prvo primjećujete kad čujete neko djelo, snimku ili pjesmu? Što će vas zaustaviti i natjerati da kažete: „Ovo bih trebao još jednom čuti, zanimljivo mi je zbog toga i toga“?

Čovjeka obično, barem mene zainteresira, a čini mi se da bi to trebala biti neka opća stvar kada čuje nešto što prije nije čuo. Privuče me neki zvuk, struktura, emocija ili energija koja mi je nova i koja će mi onda fiksirati pažnju. Kada kažu da ljudi pokušavaju nalikovati na nešto, to mi se čini potpuno neobičnom potrebom. Mislim da je prirodna potreba čovjeka napraviti nešto što još nije viđeno i čuveno, pa da time privuče pažnju drugih.

Što ste čuli u zadnje vrijeme da vas je privuklo, da je bilo drugačije i originalno?

U zadnje vrijeme slušao sam dva albuma. To su najnoviji album Klinike Denisa Kataneca i album Minimum Porto Morta. Ta dva albuma čine mi se jako zanimljivima. Slušao sam ih u automobilu, što je ujedno i sreća i žalost. S jedne strane, čovjek ima vremena i koncentracije pažljivo slušati, a s druge strane, moj automobil nema baš najbolju zvučnu izolaciju, pa proguta dublju zonu frekvencija. Zato sam pokušao voziti malo sporije da motor ne bruji previše. Oba albuma imaju originalnost i vrlo su zanimljiva. Zapravo, to sam zaboravio reći kada ste mi pitali za glazbu, a sada govorimo i o pjesmama. Ljudi me obično zovu glazbenikom ili pjevačem, a ja sam zapravo kantautor. Sjećam se, netko mi je prepričavao da je pitao Josipu Lisac: „A kako vam se čini, kakav je pjevač Rundek?“ Ona je odgovorila: „Pa on uopće nije pjevač.“ Tada sam se malo zamislio i zapitao trebam li se uvrijediti. Kasnije sam je pitao što je time mislila, a ona je pojasnila: „Pa vi ste kantautor.“ To je posebna kategorija. Znači da se u mom slučaju neka tehnička vještina pjevanja ne računa. Bitno je prenijeti ideju i smisao teksta koji sam također sam napisao. Kada se radi o pjesmama, ono što zapravo prvo slušam jesu riječi. Nakon toga to može biti zapakirano u koliko god zanimljivo glazbeno ruho, ali ako su riječi bezveze, to me ne zanima.

Ta glazbena osobnost i izričaj donose posebnost svakom kantautoru. Ipak, uspješan glazbeni rad često je rezultat dijaloga. Jeste li kroz karijeru prihvaćali sugestije drugih ljudi i radili korekcije u vlastitoj glazbi na temelju tuđih mišljenja?

Imam tu sreću da je moja životna suputnica ujedno i moj kreativni partner. To je Sanda Hržić, s kojom živim i surađujem već desetljećima, valjda ima već skoro pedeset godina, ako ne i više. Ogromna većina mojih pjesama prošla je najprije kroz njezino slušanje u samim fazama nastanka. Ona nije bila samo prvi slušatelj, nego me često i inspirirala svojim idejama i doživljajima tih pjesama. Tako da mi povratna informacija izuzetno znači. Važno mi je da netko prokomentira ono što sam napravio kako bih na temelju toga mogao ići dalje.

Na svjetskoj, ali i na domaćoj sceni svjedočimo zanimljivom dualitetu. S jedne strane vlada brza digitalna produkcija, a s druge, u 2026. godini, svi smo s nestrpljenjem čekali što to imaju reći i što su snimili veterani poput Paula McCartneyja, Rolling Stonesa ili grupe U2. Kako komentirate činjenicu da se prave glazbene vrijednosti i pjesme i dalje tako čvrsto drže i da se o njima govori s velikim poštovanjem?

Pa dobro, to je slično kao i u drugim umjetnostima. To zapravo svjedoči da show business ima i aspekt umjetnosti, odnosno da nije samo biznis. Kada bilo koji veliki slikar ili pisac dođe u ozbiljnije godine, od njega se očekuje da u najmanju ruku bude toliko dobar koliko je bio kada je stvarao svoja ranija kapitalna djela. A mnogi su svoja najbolja djela napisali upravo u zrelim godinama. To je jedna stvar. Druga je stvar što su ti značajni autori ostali u sjećanju iz vremena kada još nije postojala tolika zbrka i gužva u medijskom prostoru. Nije bilo toliko ponuđenih sadržaja, pa je ljudima nekako jednostavnije pratiti te provjerene likove nego tražiti nove. A oni su, uostalom, i dalje odlični.

Je li vas iznenadilo da je nakon više od 40 godina od objavljivanja album „Bolero“ još uvijek aktualan, nalazi se na policama gramofonskih ploča i na top-listama prodaje? To povezujem s pričom o McCartneyju i Stonesima.

Da, hvala vam na tom povezivanju. Ako pogledamo sve albume na kojima sam sudjelovao kao autor, „Bolero“ stvarno ima najveću koncentraciju pjesama koje su daleko nadživjele vrijeme svog izdavanja i koje su, čini mi se, podjednako aktualne i danas. Neke su čak protumačene kao vizionarske, poput pjesme Sejmeni. Neke su pak zaživjele u potpuno drugim kontekstima, kao Šejn i stih „Izađi i bori se“. Mnogi su to koristili kao krilaticu za svoje pobune, koje su uglavnom bile s pravednim ciljem, pa mi je zbog toga drago.

Svi albumi grupe Haustor ponovo su objavljeni na gramofonskim pločama u luksuznim izdanjima. Reizdani su i vaši albumi „Apokalipso“, „Ruke“, kao i „Za vašu poslijepodnevnu razonodu“ s Jazz orkestrom HRT-a. To je samo dokaz da vlada veliki interes i diskografa i publike za vašim radom. Kako to komentirate?

Drago mi je zbog toga. Trenutačno sam na putu prema novom albumu, pa mi je drago što će ljudi, ako su već zainteresirani za ono što sam do sada napravio, vjerojatno s više zanimanja dočekati i novi materijal. Tako barem ne moram kretati od nule. Naravno da je svakome drago kada je ono što radi prepoznato i cijenjeno.

U javnosti i medijima uživate poseban status. Uz vaše se ime vežu umjetnička kvaliteta, čvrst stav i društvena angažiranost. Koga vi osobno danas volite slušati, a da kroz svoje pjesme donosi upravo te vrijednosti?

Nemam nekog određenog izvođača, nikada nisam ciljano pratio pojedince. Sjećam se da sam se iznenadio kada sam shvatio da napamet znam barem deset pjesama Arsena Dedića, a da ih nikada nisam pokušavao naučiti. Zapravo nemam niti jednu njegovu ploču. To znači da sam ih samo slušao na radiju ili u prolazu i da su mi se same upile jer su bile dobre, jednostavno su se zalijepile za moje sjećanje. Tako da ne mogu izdvojiti jedno ime, ali evo, kao što sam već spomenuo, cijenim Porto Morto, Kliniku Denisa Kataneca... Ima nekoliko tih bendova koji više nisu ni tako mladi i iza sebe imaju već dva ili tri albuma. Njih volim pratiti, zanima me što će novo izdati i volim otići na njihov koncert.

Kad smo govorili o pločama, cijela je vaša kolekcija sada ponovo u prodavaonicama. Imate li gramofon?

Nemam. Slušam glazbu preko interneta, tako mi je najpraktičnije. Bilo bi lijepo imati ga, ali nikada nisam bio veliki diskofil u smislu sakupljanja nosača zvuka. Moj je brat skupljao ploče, pa sam preko njega dolazio do glazbe. Više volim stvari otkrivati slučajno. Nisam kolekcionarski tip.

Ali ovo je stvarno sjajna, impresivna kolekcija. To je i razdoblje koje je iznimno važno za hrvatsku glazbenu scenu i produkciju.

Super, lijepo je da ljudi to slušaju. Slušam i ja, samo s drugog nosača zvuka, a sadržaj je isti.

Često se povlače paralele između prošlih vremena i današnjice. Što kažete, jesu li glazbenici nekada imali veći utjecaj i veću moć za pokretanje ljudi? Jesu li u svojim stihovima bili konkretniji kada je riječ o kritikama političara, socijalnim nepravdama i društvenim anomalijama?

Ne znam, jer ne pratim dovoljno današnju scenu. 

Jesu li autori i izvođači u vaše vrijeme bili slobodniji po tom pitanju?

Nisam siguran. Ne čini mi se da je taj slavni novi val iznjedrio baš toliko socijalno kritičkih pjesama. Johnny Štulić znao je biti kritičan, očajnički kritičan. Kada sada razmišljam o tome, najviše je takvih poruka dolazilo od Azre. Haustor je imao tek nekoliko pjesama koje su se mogle tako protumačiti. S druge strane, u međuvremenu je rođen hip-hop i rap, žanrovi koji se puno eksplicitnije bave socijalnim temama. Zato ne mogu reći da mi se čini kako je u osamdesetima bilo više socijalnog angažmana i kritike nego u devedesetima, a pogotovo u usporedbi s današnjicom.

Odlučili ste održati seriju koncerata s jasnom porukom preispitivanja svakodnevnih ljudskih navika. Snimili ste i angažiranu pjesmu za slobodan, divlji tok rijeka. Pjesma „Rijeka“ počinje stihovima: „Život je rijeka, poteci s njom, poteci s pastrvom i s klenom; zajedno, u dalekom moru, nam je dom.“ Kada ste zapisali te stihove i skladali „Rijeku“?

„Rijeka“ je nastala na poticaj Sande Hržić, koju sam već spomenuo. Ona je glavni motor mog ekološko-aktivističkog angažmana. Ona je u tome pokretač i drži tu stranu naših zajedničkih aktivnosti. Pjesma je nastala u vrijeme kada smo se borili za Unu, jer je investitor želio graditi... Tu zapravo dolazimo do ključnog problema s kapitalom. Mislim da se sve ove ratne napetosti u svijetu izmišljaju samo zato da bi se pokrenuo mrtvi kapital i usmjerio, primjerice, u vojnu industriju. Postali smo robovi profita od kojeg na kraju nitko ne profitira. Pjesma „Rijeka“ nastala je u jeku borbe za Unu i iznimno je važno naglasiti da je ta borba bila uspješna. Spominjem investitore jer su oni često najveće štetočine, jer moraju nekamo plasirati novac pa najčešće rade projekte na opću štetu. U jednom su trenutku to bile male hidrocentrale, jer je postojala ideologija o obnovljivim izvorima energije, gdje spada i hidroenergija. Počeli su graditi centrale na malim rječicama i pritocima koji bi ljeti presušili. To nema nikakve logike, osim činjenice da se to subvencioniralo po nekoj višoj direktivi. Oni su ulagali novac u ta mala postrojenja, gurali rječice u cijevi i uništavali sav život oko njih i u rijekama od riba i rakova do ptica i ostalih životinja. Potpuno smo nesvjesni koliko smo time zakinuti. Ne samo da gubimo dio bogatstva suživota s drugim stvorenjima nego su ona ključna i za opstanak ljudske vrste. Mi smo se tamo borili za vrelo Une, koje je prekrasno mjesto. Izmjerili su da voda izvire s dubine od 250 metara, a još nisu stigli do dna. Uspjeli smo se izboriti da do toga ne dođe. Sanda i ja smo se angažirali, a velika zasluga pripada i asocijaciji RiverWatch koju vodi Ulrich Eichelmann. Tim smo povodom tamo održali dva koncerta. Prvi je privukao veliku medijsku pozornost, okupio ljude i pokazao da postoji kritična masa spremna na borbu. U međuvremenu je nastala pjesma, pa smo sljedeće godine njome proslavili pobjedu. Zanimljivo je da su, primjerice, na Novom Zelandu uspjeli zakonom propisati da planine i rijeke imaju svoja prava, da rijeka ima pravo postojati divlja kakva je. Ta pjesma nije samo ekološka i aktivistička, ona je ujedno i egzistencijalistička jer povezuje rijeku kao simbol protoka vremena, rasta, obnavljanja i osobnog života. Nastojim da sve moje pjesme imaju više dimenzija i bio bih jako sretan kada bi slušatelji na to obratili pažnju.

Ja ću vas citirati: „Rijeka je život, ne znaš što te u njemu čeka.“ Jeste li, Darko, zadovoljni svojim životnim tokom? Je li negdje trebalo usporiti, zaobići brzac ili se jednostavno prepustiti životnoj struji?

Sigurno sam, kao i svi, napravio stotinu tisuća pogrešnih poteza u životu. No, da su bili pogrešni, to se tek kasnije vidi. Nekada, nažalost, i sami znate da radite krivo, ali to činite po inerciji, mehanički. Nekada ne slušate vlastitu intuiciju, nekada ne slušate razum. Hindusi kažu da uvijek možemo birati između onoga što je ugodno, a često površno i beskorisno, i onoga što je možda neugodno, ali korisno i spasonosno.

U svoje aktualne koncerte ugrađujete i poruku da je za opstanak života na ovom planetu, kakvog poznajemo, nužno promijeniti prehrambene navike. Svirate u čast čudesne raznolikosti života na Zemlji. Što je tu, Darko, bilo prijelomno da vas aktivira? Što konkretno želite promijeniti kod svojih slušatelja, koje loše navike?

Nalazimo se u situaciji koja je, primjerice, u Francuskoj puno prisutnija i vidljivija nego kod nas. Možda i zato što je to velika zemlja, pa se u njoj zadnjih godina snažno prelamaju klimatske promjene. Nas ovdje te promjene tek okrznu, iako smo imali one ogromne oluje koje su lomile stabla. U Francuskoj je situacija puno gora. Tamo posvuda gore ogromne šume, srce nam se para. Sve to gori zbog golemih suša i temperatura koje prelaze 40 stupnjeva. Naš koncert na Šalati bio je posvećen hrani. Na zelenu salatu, me podsjetila „Šalata“ na grah, zelena (š)salata, krumpir (š)salata... kako zovemo (š)salate u našem slengu. To je bio okidač da počnemo javno govoriti o hrani. Ovaj je svijet danas u ogromnoj opasnosti i to nam polako svima dolazi do glave. Klimatske promjene, uništavanje šuma i gubitak bioraznolikosti uglavnom su posljedica ljudske aktivnosti. No, onaj dio ljudske aktivnosti koji tome pridonosi u puno većoj mjeri nego što su ljudi svjesni jest takozvana mesno-mliječna industrija. Ta industrija emitira golemo količine metana, koji je dvadeset puta aktivniji u stvaranju efekta staklenika od CO2. Pritom se troše i zagađuju goleme količine vode, zagađuje, a te životinje užasno pate. Riječ je o milijardama životinja koje žive u groznim uvjetima i na kraju bivaju ubijene. Sve to na koncu dolazi i na naš tanjur, a meso je puno antibiotika i hormona. Htjeli smo skrenuti pozornost na ono što jedemo. Smatram da je prehrana temeljena na biljkama puno bolja i za naše zdravlje i za zdravlje svijeta u kojem živimo. Potrebno je deset puta više zemlje i vode da se proizvede jedan odrezak od nekog sisavca, našeg brata ili sestre sisavca, nego da se napravi jedan popečak od neke grahorice koji sadrži jednaku količinu bjelančevina i svega što nam je potrebno.

Je li za tu promjenu dovoljno da je usvoji vaša publika, ako oni koji imaju moć odlučivanja i dalje ništa ne poduzimaju? Mislite li da umjetnost danas može probuditi ekološku svijest brže nego politika i znanost?

Može, upravo zato što umjetnost može probuditi osjećaje i promijeniti ljudski odnos prema stvarima. Znanost najčešće djeluje na razum, a čovjek se u svakodnevnom životu rijetko ponaša potpuno razumno. Naše ponašanje ipak najčešće određuju emocije. Ako umjetnost uspije potaknuti te osjećaje, možda se nešto u društvu doista i promijeni.