Palestinka u izraelskom zdravstvenom sustavu

Doktorica Lina Qasem Hassan specijalistica je obiteljske medicine – koja živi i radi u Izraelu i predsjednica je Upravnog odbora izraelskog ogranka organizacije Liječnici za ljudska prava. S njom sam razgovarala o tome kako je biti Palestinka u izraelskom zdravstvenom sustavu i poštovati zakletvu da će liječiti sve ljude. 

S njom sam razgovarali o tome kako je biti Palestinka u izraelskom zdravstvenom sustavu i poštovati zakletvu da će liječiti sve ljude. 

Odrasla sam u Nazaretu, na sjeveru palestinskog Izraela. Otac i majka su učitelji, kao i brat i sestra, a ja sam završila medicinu u Jeruzalemu, na Hebrejskom sveučilištu. Počela sam raditi na odjelu ginekologije i porodništva i na kraju sam specijalizirala obiteljsku medicinu prije 12 godina. Radim u okrugu Haifi, to je na sjeveru Izraela, i radim sa židovskom zajednicom. S Palestincima radim dobrovoljno, u Liječnicima za ljudska prava. Od studentskih dana volontiram u pokretnim ambulantama na Zapadnoj Obali, u Gazi, kao i s palestinskim zatvorenicima u izraelskim zatvorima. U posljednje vrijeme počela sam raditi i u palijativnoj skrbi pa na sjeveru palestinskog Izraela odlazim u kućne posjete, gdje obilazim i palestinske pacijente.

Koliko vam se posao razlikuje u usporedbi s vremenom prije Hamasova napada u listopadu 2023.?

Uvijek je bilo teško raditi u sustavu kao liječnik Palestinac. Činjenica jest da u sustavu postoji strukturni rasizam – kako prema liječnicima, tako i prema pacijentima. Kad kažem strukturni rasizam, mislim na to da nema problema dokle god palestinski timovi rade u tišini. No ako počnu iskazivati svoj palestinski identitet, ako iskažu solidarnost sa svojim narodom kad se sukob razbukta, kao što je to sada, tada počinju problemi. Sustav nas ne vidi, ne priznaje naš povijesni narativ, NAKBU u kojoj živimo od 1948., s prisilnim napuštanjem naših sela – govorim o svojem ocu, o svojem djedu. Sustav to ne priznaje. I bilo kakva empatija s našim ljudima koje ubijaju u Gazi ili na Zapadnoj Obali doživljava se kao izražavanje potpore terorizmu. Palestinski medicinski timovi su pod pritiskom i utišava ih se od 7. listopada.

Na koje načine?

Poziva ih se na istražne odbore ili otpušta. Dobivaju prijetnje smrću. Zatvara ih se zbog objava u društvenim medijima. Ne samo u medicinskom sustavu, nego i u obrazovnom i akademskom sustavu. Jedna je učiteljica 7. listopada objavila dječju pjesmicu i optužena je da slavi Hamasov napad. Iz kuće u Tamri odvedena je pokrivenih očiju, iza nje je bila razvijena izraelska zastava. Snimka se proširila, na svojim profilima objavio ju je Itamar Ben Gvir – bila je ponižena, a sve što je učinila bila je objava dječje pjesmice.

Na što mislite kad kažete da ste po svemu manjina?

Vidimo velik jaz. Povijesno, Palestinci u Izraelu pate zbog diskriminacije. Velik je jaz u obrazovanju, zdravstvu, u svim područjima. Vide se razlike između palestinskih i židovskih sela i gradova – razlike u infrastrukturi, u financiranju lokalnih samouprava. Diskriminacija se vidi na svim mogućim razinama. I to onda postaje jaz u obrazovanju, zdravstvu i socio-ekonomskom statusu.

Kakvo je sada stanje na Zapadnoj Obali?

Na Zapadnoj Obali mnogo je teže poslije 7. listopada jer na okupiranim teritorijima Izrael sve više širi naselja i ograničava kretanje između mjesta. To sprječava i pristup zdravstvenoj skrbi pa u našoj pokretnoj ambulanti vidimo koliko ljudi pate pod vojnim napadima, pod napadima doseljenika. Doseljeničko nasilje, s kojim smo suočeni godinama, mnogo je gore poslije 7. listopada. Sela su zatvorena sa svih strana i stanovnici moraju prelaziti planine kako bi došli liječniku u veće gradove i to odmah utječe na zdravlje. Vidimo i ono što se događa u Gazi. Govorimo o zaista namjernom uništavanju zdravstvenog sustava koje je rezultiralo njegovim potpunim slomom zbog nestašica liječničkih potrepština, svega – vode, goriva, hrane, vlada glad, ali i ciljanje zdravstvenog osoblja. Riječ je o masovnim privođenjima i ubijanju – od 7. listopada u Gazi ih je ubijeno više od tisuću 800. Zabranjene su i medicinske evakuacije – uz slom zdravstvenog sustava, bolesnici ne mogu dobiti liječenje u Istočnom Jeruzalemu, na Zapadnoj Obali ni u trećim zemljama. To su deseci tisuća koji čekaju medicinske evakuacije i umiru čekajući jer Izrael blokira medicinsku pomoć.

Kažete da liječite palestinske zatvorenike u izraelskim zatvorima. Jeste li pokušali doći do doktora Hossama Abu Safiye koji je krajem prošle godine odveden iz bolnice Kamal Adwan?

Da, dr. Hossam Abu Safiya nije jedini, no postao je simbol medicinskog tima. Kontaktiramo s njegovom odvjetnicom, posjetila ga je prije nekoliko dana i objavila da je vrlo loše. U početku nismo znali da je otet iz bolnice i nismo znali gdje ga drže. Trebalo nam je dosta vremena da dobijemo bilo kakve informacije od izraelskih snaga. Znali smo da je u vrlo lošoj situaciji. Više mjeseci drže ga pod zemljom, u samici, izgubio je nekoliko desetaka kilograma, muče ga svaki dan. Tuku ga i uskraćuju mu medicinsku skrb. Zatražio je liječenje jer se žalio na bolove u prsima, no nisu mu ga omogućili. Dakle, njegova situacija nije dobra. Pozivamo međunarodnu zajednicu da napravi nešto kako bi ga oslobodili. Njega i sve medicinsko osoblje koje tamo drže samo zato što su liječnici, medicinske sestre i bolničari. Većina ih nije ni za što optužena. Uhićeni su i muče ih samo zato što su liječnici. Neki su od njih od mučenja umrli. Pozivamo cijeli svijet da učini nešto kako bi ih oslobodili.

Što ste učinili poslije napada u listopadu 2023.?

Nakon onoga što se dogodilo, Liječnici za ljudska prava jest organizacija za ljudska prava i uvijek smo uz žrtve. Kad smo vidjeli što se dogodilo duž pojasa Gaze, tri ili četiri dana poslije napada osnovali smo mobilnu kliniku u hotelu na Mrtvome moru, kamo su evakuirani ljudi iz Kibuca Be'eri. Volontirala sam u klinici, mnogi moji prijatelji također su se dobrovoljno prijavili. Donijeli smo lijekove, provjeravali smo kako su pacijenti i nastojali smo im pomoći fizički i psihički. Znamo da su to ratni zločini, baš kao i genocid kojem sada svjedočimo u Gazi, koji je ratni zločin prema Ženevskoj konvenciji. U medicini polažemo zakletvu da smo posvećeni pacijentima, da im činimo dobro i ne nanosimo nikakvu štetu te da se borimo za pravdu za SVAKOG pacijenta – židovskog, arapskog, palestinskog, američkog, australskog, hrvatskog, bilo kojega ljudskog bića. Vjerujemo u to. I borimo se za pravdu za svakoga.