Marko Kutlić: Između krika i tišine

"Moja istina je ljepša od svake haljine u koju su me pokušali ugurati". Ekskluzivno Marko Kutlić u emisiji Music Pub Zlatka Turkalja. 

Što kažeš na potez grupe U2 i snimanje pjesme „Song for Hal“, koju su posvetili svom dugogodišnjem prijatelju i suradniku?

Uvijek podržavam takve poteze. Prijatelji su obitelj koju sami biramo, kako kaže poslovica. Život sigurno ne bi bio isti bez njih, pa tako podržavam i svaku pjesmu posvećenu prijateljstvu.

Vrijedi li onda i kod tebe ona stara izreka: „jednom prijatelj, zauvijek prijatelj“?

Pa, da budem iskren...

Bit ću malo konkretniji. Na glazbenoj si sceni službeno 12 godina. Tko je od ljudi s kojima te glazba povezala i s kojima si ostvario prijateljski odnos zaslužio da im posvetiš pjesmu? Tko bi ti mogao biti inspiracija?

Iskreno, imam nekoliko prijatelja iz svijeta glazbe. Posljednjih sam godina i sam došao do one spoznaje da pravih prijatelja čovjek ima onoliko koliko ih može nabrojati na prste jedne ruke. To su oni iskreni, bliski ljudi koje možeš nazvati u bilo kojem trenutku i koji su uvijek uz tebe. Jedan od njih je svakako Aleksandar Čubrilo s kojim sam, između ostalog, napravio prve autorske korake – i svoje i njegove. On je uvijek bio tu, u svim trenucima. Čak i kad su mnogi drugi odlazili i „napuštali moj brod“, on je ostao. Tako da u mojem slučaju „jednom prijatelj, zauvijek prijatelj“ zapravo vrijedi samo za one rijetke.

Dobro, ali kome bi još volio posvetiti pjesmu? Tko su tvoji dragi ljudi?

To su ljudi koji su to zaslužili svojim prisustvom i načinom života. Jedan od njih, koga definitivno mogu nazvati prijateljem, jest Miroslav Rus. On je napisao pjesmu „Uzmi drugi dio mene“ s kojom sam pobijedio na Zagrebačkom festivalu. S obzirom na to koliko nam je predivnih i čudesnih djela ostavio, mislim da je i on zaslužio jednu pjesmu. Tko zna, možda mu je jednog dana i napišem.

Kako primaš komplimente? Mnogo si puta čuo da si jedan od najboljih pjevača novije generacije. Kako se osjećaš kad ti netko priđe i to ti kaže?

Nikada nisam znao primati komplimente. Nisam se počeo baviti glazbom zbog pohvala. Kad sam kretao, moja jedina želja bila je ljudima nešto dati. Slušajući Tošu Proeskog, osjećao sam koliko me on obogaćivao onime što je „ispuštao“ iz sebe. Mnogo sam dobio kroz njegovo davanje, kroz tu glazbu koju je stvarao. To je bila i moja želja – dati ljudima dio sebe kroz glazbu i zajedno s njima proći kroz sve životne faze, i one lijepe i one manje lijepe. Zahvalan sam na svemu, ali te pohvale... glazba je jednostavno dar koji sam dobio. Zato se u tim situacijama ne snalazim baš najbolje.

To sam te i pitao jer sam bio u situacijama u kojima su te drugi hvalili. Sreli smo se i na Dori, imao sam ti potrebu reći: „Sjajna ti je interpretacija, donio si dodatnu emociju i pojačao dojam pjesme“. Ponekad bi u takvim trenucima djelovao gotovo previše samouvjereno, čak malo i bahato, kao da se to podrazumijeva, a drugi put bi pohvalu primio jako sramežljivo. Kako se zapravo osjećaš iznutra, bez obzira na to što mi vidimo izvana?

Možda su se s vremenom neke stvari promijenile. Ja znam da to što radim, radim dobro. Svjestan sam toga i ne bih se time ni bavio da je drugačije. Jednostavno želim ljudima nešto dati kroz svoju glazbu.

U koje si vrijeme obično nastupao na ulicama? Je li 13 sati bilo prerano ili prekasno?

Znaš što, to je otprilike bilo moje vrijeme. Nekad malo ranije, nekad kasnije. Svirao sam po čitave dane, ovisno o tome koliko sam energije imao taj dan.

Znači, više izlazaka na ulicu dnevno?

Tako je. Znao sam svirati od 11 ujutro do 9 navečer u nekoliko navrata po sat vremena. Ukupno bi to bilo po četiri ili pet sati svirke, ovisno o tome koliko sam bio svjež.

Je li bilo dana kad si rekao: „Danas ostajem u kombiju“?

Bilo je. Bilo je dana kad jednostavno nisam imao snage, kad sam bio preumoran od sviranja. Tada bih znao po dva ili tri dana zaredom ostati u kombiju dok se ne bih malo regenerirao.

Snimio si stihove: „Nije lako kad te život udari, ako padneš digni glavu, ustani, ne čekaj da se čudo dogodi, kreni, ne okreći se“. To mi je jedna od tvojih najboljih pjesama. Jesi li i sam bio u sličnoj situaciji? Imao si poziciju na sceni, svi su te hvalili, snimio si dva albuma, imao dobre prijatelje... a onda si se odlučio za „sobicu na kotačima“ i odlazak u avanturu. Što je prelilo čašu da kažeš: „Odlazim, napuštam sve i želim drugačiji život“?

Mnogo se toga dogodilo i teško je to sažeti u nekoliko riječi. Možda je najveći razlog bio taj neki, nazovimo ga, tihi vapaj – moja potreba da se maknem od svega što mi je stvaralo svojevrsni otpor. Glazba je za mene nešto sveto, most koji spaja ovaj svijet s onim drugim. To je univerzalan jezik koji svatko razumije; nebitno pjevaš li na hrvatskom nekom Portugalcu, siguran sam da on može osjetiti emociju koju mu u tom trenutku isporučuješ. No, kroz svijet showbiza i estrade shvatio sam da je glazba uvijek na nekom drugom mjestu. Nije u fokusu i čini jedva 10 % cijele te priče. Imao sam potrebu vratiti se svojoj srži. Počeo sam se pitati zašto sam uopće počeo raditi glazbu, koji je bio razlog da uplovim u taj svijet i počnem se izražavati. Kad sam si odgovorio na ta pitanja, osjetio sam potrebu za resetom. Htio sam se vratiti na „tvorničke postavke“ i ljudima se dati na iskren način, onako kako sam to želio još kao naivan dječak.

Sjećam se, bio si bez teksta, bez prave izjave kad si primao svoju prvu glazbenu nagradu, nagradu Music Pub 2020. godine. Kada si još u životu, osim tog trenutka, ostao bez teksta?

Mnogo puta mi se to dogodilo, ne znam ni sam što bih ti izdvojio. Evo, i sad sam ostao bez teksta.

Ostaješ li bez teksta samo u lijepim, ili i u onim drugim, manje lijepim situacijama? Je li neka tvoja pjesma ili skica nastala u tišini, u trenucima kad riječi više ništa ne mogu popraviti?

Jako puno mojih pjesama nastalo je u tišini. Čak sam jednu i posvetio tišini. Početni stih glasi: „Ti mi daješ tako puno“. Tišina mi zaista daje mnogo, kao i samoća i mir koji imam sam sa sobom. To mi je jako važno – vrijeme provedeno sa samim sobom. U tišini dobijem mnoge odgovore; stvari koje su mi nejasne tada se isfiltriraju i iskristaliziraju. Prije sam mislio da sve znam, a onda u kombiju shvatiš da zapravo ne znaš ništa.

Reci mi nešto o tehničkim stvarima za one koji nas slušaju i koji će čitati ovaj razgovor, a također trebaju, traže novi početak. Je li jednostavno odlučiti: „Imam kombi i sad idem iz Hrvatske u Italiju“? Kakva je tamo situacija? Moraš negdje stati, spavati...

Zanimljivo je kako si ti uvijek vezan uz moje nove početke. Bio si tu kad sam krenuo u solo karijeru, tu si i sad. Volim zatvarati te krugove i drago mi je što si i dalje tu na radiju i što sam opet dobio priliku pričati s tobom. Što se tiče dozvola i tehnikalija... Kad sam ulazio u tu avanturu, vodila me ona potreba o kojoj sam pričao – povratak srži glazbe. Razmišljao sam o povratku u kafiće i lokale gdje sam počinjao s Cvekom i drugim prijateljima. Ali onda sam rekao: „Idem još jednu razinu niže, doći ću do ljudi na ulici, na potpuno sirov, ogoljen i iskren način.“ Tako se rodila ideja. No, zapravo nisam znao u što se upuštam. Odlazio sam u potpuno nepoznato.

Nisi mi u potpunosti odgovorio, kako sve funkcionira oko dolaska u Italiju, oko dozvola za parkiranje i onih ljudskih potreba: treba se otuširati, odspavati, parkirati... Kako si i gdje to obavljao? Situacija ne izgleda jednostavna. Može ti policajac pokucati na prozor kombija i pitati: „Halo pjevač, kamo si to stao? Gdje su dozvole?“

(smijeh) Srećom, meni policajac, nitko nije pokucao. Gdje god bih parkirao, imao sam sreće. Sad kad gledam iz ove perspektive, mislim da sam bio malo lud. Moraš biti takav da se upustiš u to s vjerom da će sve biti u redu. Italija je sjajna prilika za reset i uličnu svirku jer su oni vrlo otvoreni prema uličnim umjetnicima.

U toj si odluci znao što želiš. No, koliko si pritom razmišljao o odgovornosti prema drugima, prema osobama koje te trebaju ovdje? Koje si ostavio u Zagrebu.

Gledaj, to je bio jedini razlog zbog kojeg sam se preispitivao. Jedini razlog zbog kojeg sam uopće dvojio jesu moja djeca. Zbog njih mi je bilo najteže, a naravno, tu su i ostatak obitelji, braća, prijatelji... No, pronašao sam način kako pomiriti te dvije strane. Nisam otišao na predugo razdoblje; često sam se vraćao u Zagreb. Recimo, ostao bih vani 25 dana ili mjesec i pol, pa bih se vratio na desetak dana. Nekad bih se vraćao i tri puta mjesečno kad bih pronašao jeftine letove. Veze Bergamo – Zagreb ili Rim – Zagreb.

Čekaj, gdje bi tada ostavljao kombi?

Ostavljao bih ga na sigurnom mjestu. Pogotovo u Bergamu, gdje sam upoznao fantastičnog čovjeka, Sebastiana, koji vodi kamp u centru grada. Sprijateljili smo se, ispričao sam mu svoju priču i rekao mi je da kod njega mogu ostaviti kombi kad god poželim. Ta je avantura postala stvarnost u travnju 2024. godine. Trebalo mi je vremena da sredim kombi jer sam kupio teretno vozilo koje je bilo potpuno prazno. Prvotno sam mislio samo ubaciti madrac i policu za knjige, ali su mi objasnili da to ne ide tako – sve se mora atestirati i napraviti po propisima. Prenamjena u kamper trajala je dva mjeseca. To je bilo razdoblje u kojem sam „nestao“ kako bih se ponovno sastavio, jer sam se osjećao rastavljeno. Želio sam stvoriti nešto novo, vidjeti svijeta, upoznati nove ljude i kulture, ali i zaći duboko u sebe. Kroz glazbu sam htio očistiti dušu od onih stanja u kojima se nalazila zbog emocija koje su ostale u eteru. Takve se emocije najbolje čiste kroz umjetnost, a ja biram glazbu, poeziju i slikarstvo. Želio sam se vratiti kao bolji otac, sin, brat, partner i prijatelj – kao bolji čovjek.

Jesi li se vratio kao bolji čovjek?

To ćeš morati pitati one koji me gledaju u tim ulogama. Ja se trudim i nastojim dati sve od sebe svojoj djeci i prijateljima.

To je onda zapravo bio i svojevrsni bijeg od samoga sebe?

Da. Bijeg od sebe, a opet, na neki način, povratak sebi.

Kako si se osjećao kao Marko Dolore (tvoje ulično umjetničko ime) dok si pjevao na cesti? U Trstu su te svi prepoznali, snimali mobitelima i objavljivali na mrežama. Čini se da na kraju da baš i nisi pobjegao, bio anoniman kao što si želio?

Zapravo i nisam. Kao što si rekao, to je bio bijeg, ali zapravo povratak onom istinskom meni.

Jesi li u toj svojoj avanturi dobio odgovore na pitanja koja su te mučila?

Na mnoga pitanja sam dobio odgovore, bilo od samoga sebe ili od drugih ljudi. Zahvalan sam ljudima; oni su me naučili svemu što danas znam. Živim za te susrete, bilo da su „jedan na jedan“ ili pred mnoštvom. Svaki susret s drugim čovjekom me obogati. Moj djed, koji se također zvao Marko Kutlić, znao je reći: „Svaki je razgovor zlata vrijedan, a samo je za budalu izgubljeno vrijeme.“ Ta me poslovica prati i mislim da je duboko istinita. Međuljudski odnosi i trenuci u kojima smo iskreni jedni ispred drugih razlog su našeg postojanja.

Koliko si puta čuo da si čudan?

Od bliskih ljudi bezbroj puta, a od onih koji me ne poznaju još i više. Mnogi su ovu moju avanturu nazvali hirom. Za mene je to bilo sve samo ne hir – to je bila moja misija i potreba. Morao sam otići da bih se vratio bolji i ljudima dao ono što zaslužuju.

Zašto to nisi napravio ranije? Što te sprječavalo u tome?

Svašta. Najveća prepreka bili su ljudi koji me nisu razumjeli, a bili su mi bliski suradnici. Stalno sam živio u velikom nezadovoljstvu. S druge strane, razumijem i njih, jer ja nisam bio dovoljno jasan u artikulaciji onoga što želim. Slabo sam se borio za sebe; nisam znao reći tko sam i što želim. Dopuštao sam drugima da me pretvaraju u nešto što nisam.

Možda si jednostavno trebao reći: „To ne želim“.

Vidiš, nažalost, tada to nisam znao.

Bio si nesretan?

Nisam bio sretan u tim ulogama. Drugi su me odijevali u „haljine“ koje mi nisu pristajale. Smatram da su moj krik i moja istina ljepši od bilo koje ružne haljine u koju su me pokušavali ugurati.

Jesi li po povratku primijetio da su se ljudi oko tebe promijenili?

Promijenili su se, ali i ja sam sazrio – i fizički i iznutra. Promijenili su se i suradnici. Trenutno radim s ljudima koji razumiju moju viziju, koji su mi velika podrška i koji istinski osjećaju ono što stvaram.