In memoriam: Vera Svoboda (15. kolovoza 1936. - 1. travnja 2024.)

Kraljica tamburaške glazbe - Intervju iz knjige i radijskog serijala: Žene u glazbi stihu i interpretaciji, autora Zlatka Turkalja.

Proglašeni ste kraljicom tamburaške glazbe, ambasadoricom slavonske glazbe, i to u vrijeme kad se uz tamburašku glazbu vezala glazbena baština, tradicija i domoljublje. To je vrijeme kad se sve to baš i nije smjelo isticati. Kakve su bile reakcije?

- Sve ste točno rekli, i to što sam proglašena kraljicom, naravno da je lijepo čuti, jer to je potvrda da moja publika, ljudi koji me slušaju, vole moje pjesme. Još uvijek se ljudi vesele kad im otpjevam neku starogradsku ili narodnu slavonsku pjesmu. Sve ove godine ja kao kraljica odana sam svojoj publici i svojem narodu.

Poznati ste po osebujnoj interpretaciji pjesmama koje ste snimili, ali i jujukanju, što je i jedna od karakteristika veselja u tradicijskoj glazbi koju izvodite.

- Takve pjesme obično pjevam na Đakovačkim vezovima, na kojima sam nastupala pedeset puta. Zato mi je posebno drago što sam upravo od Grada Đakova na njihov dan, 8. svibnja 2021. nagrađena poveljom zahvalnosti za doprinos u očuvanju tradicije i običaja Slavonije. Jako sam bila sretna što su me se sjetili. No moram reći da sam mnogo lijepih nagrada i priznanja primila za svoj rad; recimo, Nagradu za životno djelo grada Osijeka ili Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Poznati ste bili i po tome što ste najčešće na koncertima nastupali u narodnoj nošnji. Gdje ste nabavljali nošnje za svoje nastupe?

- Dobila sam jednu nošnju iz đakovačkog kraja, iz Koritne 1971., od Odbora Đakovačkih vezova i čuvam je, imam je još uvijek u ormaru. To je prava zlatara, jako vrijedna nošnja izrađena od materijala za koji mislim da ga više nema, a od kojega su se nekad radile nošnje.

Vaša veza s radijem traje dugo. Pjevali ste u Ženskom zboru Šokadija i snimali glazbene materijale za potrebe Radija Osijek. Uz to, pohađali ste Glazbenu školu Franje Kuhača i na tom svojem glazbenom početku odmah ste se odlučili za izvođenje starih narodnih pjesama. Koja vam je u to vrijeme bila posebno draga pjesma, koju ste prvu zavoljeli i pjevali?

- Nećete vjerovati, to nije bila slavonska pjesma. Na audiciji Radio Osijeka za soliste pjevala sam U đardine kad si ruže brala, a od slavonskih pjesama voljela sam poskočice. Primijetila sam još tada da velik broj ljudi voli baš takve vesele pjesme.

Vaš pjevački talent bio je prepoznat još u osnovnoj školi kad ste nastupali na školskim priredbama. Kao srednjoškolka izvodili ste i zabavne pjesme. No glazbenu svestranost potvrdili ste odlaskom na audiciju Dječjeg kazališta u Osijeku. Oni su tražili mlade glumce i pjevače. Je li vas u to vrijeme zanimala gluma ili je to bila još jedna prilika za vaše glazbeno dokazivanje?

- Kao djevojčica, često sam posjećivala osječko kazalište i kad god je bila na programu predstava Zemlja smiješka, ja sam je išla gledati, makar sam je već gledala pet ili deset puta. Tako je bilo i s drugim predstavama u kojima su se izvodile operete. Najviše zbog prekrasnih arija iz Zemlje smiješka koje sam stalno pjevušila, željela sam biti glumica. Kad sam došla na audiciju u Dječje kazalište, u komisiji su bili direktor Kazališta, redatelji Ivan Marton, Ivan Balog i moj budući suprug Julije Njikoš, koji je bio korepetitor. Nakon audicije dobila sam glavne uloge u predstavama Snjeguljica i sedam patuljaka i Pepeljuga.

Malo je poznato da ste vi po profesiji profesorica engleskog jezika i kraće vrijeme radili ste u osječkoj školi.

- Vrlo sam kratko radila u školi jer sam bila na zamjeni. Moj suprug je već tada radio na Radio Zagrebu i bili smo u fazi preseljenja iz Osijeka u Zagreb. Ali ja sam ostala još kratko vrijeme raditi u Osijeku i za svoj nastavni sat tražila sam odobrenje da zadnjih 15 minuta radim po svom programu. I to se djeci najviše sviđalo, jer smo uz riječi uvijek učili jednu pjesmu i na kraju kako je prepričati na engleskom jeziku. Ja sam, recimo, uz glasovir snimila pjesmu Oh my darling, oh my darling Clementine… Djeci je to bilo zanimljivo i zabavno pa su lako i brzo naučila gradivo i zadaću. Baš je bilo krasno.

Ostali ste vjerni svojem glazbenom stilu koji ste njegovali od početka. Objavili ste uspješna EP izdanja: 1965. Slavonske narodne pjesme, 1966. i 1967. Narodne varoške pjesme, 1969. Pjesme iz Slavonije, a 1970. ploču Vera Svoboda pjeva romance itd. Jeste li zbog svoje glazbe, domoljublja i stavova imali problema?

- Da. Bila sam upozorena da ne bih trebala nastupati na nekim koncertima u organizaciji Hrvatske katoličke misije. Rečeno mi je da ih trebam ignorirati, a ja se nisam dala uvjeriti da je tako pa sam i dalje išla na nastupe.

Bili ste vrlo popularni i puno ste putovali. Solističke koncerte imali ste u Austriji, Grčkoj, Švicarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Australiji, Kuvajtu, Novom Zelandu, Iraku itd. Koje koncerte i susrete posebno pamtite?

- Ti susreti uvijek su bili posebni, ali najviše pamtim onaj kad sam plakala zajedno s publikom. To je bio koncert u Stuttgartu na njihovom trgu, početkom devedesetih, kad su naši ljudi bili protjerani iz svojih domova. Na tom koncertu pjevala sam Želim biti, Slavonijo, s tobom, koju je Julije skladao upravo za ljude koji su morali napustiti Slavoniju i koji će se jednoga dana vratiti. Na tom koncertu nastupili su i Zlatni dukati i Nela Eržišnik.

Na Glazbenom festivalu Slavonija 1972. pjevali ste Dan plavetan kao lan. Ta je pjesma bila tako popularna da ste je najmanje dvaput morali izvoditi na svakom koncertu i ona je bila prekretnica u vašoj karijeri; upravo s njom počinje vaša uspješna karijera. Stihove za tu pjesmu napisao je Branko Hribar, a glazbu Marija Radić.

- Istina, i to neću nikad zaboraviti. Ako bih slučajno tu pjesmu izostavila na koncertu, ljudi bi me na izlazu pitali zašto je nisam pjevala. Baš zbog takvih trenutaka veselila sam se svakom nastupu i nikad nisam susret s publikom doživljavala kao svoj posao, nego kao uživanje u kojem sam i ja.