Nenad Ninčević: Meni je domovina puno dala

Nenad Ninčević dobitnik je posebnog priznanja nagrade Music Pub. Nagradu mu je uručio autor i urednik Zlatko Turkalj Turki. Ninčević i Turkalj u emisiji Music razgovarali su o domoljubnim pjesama, grupi Hrvatske ruže i „škakljivim“ stihovima.

Kad kažem Imotski, mislim Hrvatska. Kad kažem Vukovar, mislim pobjeda. Kad molim Mariju, molim utjehu. Kad vidim Cetinu, gađam u sridu. Neno, ovako počinje pjesma „Sokolovi“ za koju si napisao stihove. Na početku originalne snimke stihove je snimio dječji glas. Zašto? Zbog snažnijeg dojma, kako bi se istaknula pripadnost, ljubav prema rodnome kraju, gradu, mjestu, selu i domovini?

Mislim da ljubav prema domovini nema potrebu za snažnijim dojmom. To je jedna univerzalna ljubav. Jednostavno se dogodilo, tako da mi je u stvaranju demosnimke palo na pamet kako bih volio čuti da te stihove izgovori dijete. I onda je došla mala Roza, kći mojeg velikog prijatelja Tonija Rajnovića iz grupe Viva, koji je sa mnom radio na melodiji za pjesmu Sokolovi. Pa smo rekli: ajde Roza, probaj ti to snimiti da čujemo kako bi zvučalo. No, Roza je to sve već uvježbala kod kuće i izgovorila sve kao iz topa. Naježio sam se, a inače sam producent koji ne funkcionira na frekvenciji. Jednostavno me ne zanimaju ni mastering ni gornji ni donji pikovi, ništa me ne zanima osim emocije. Toliko me dirnulo da sam odmah rekao: ovo je gotovo, Roza, ostaješ na snimci.

Kada si odlučio, osjetio potrebu osnovati svoj novi bend koji će imati prepoznatljiv glazbeni rock stil i pjesme s domoljubnom tematikom?

Ta odluka, zapravo smislena, svjesna, ne postoji u glazbi. U momentu kad sam bio u bolnici mislim da sam tada treći put umirao. Vjerojatno sam jedini tip koji se s 40 temperaturom i sepsom dovezao u bolnicu na Rebro. Uredno sam parkirao automobil i došao do Hitne, i za samo pola sata bio sam na operacijskom stolu. Otkrili su da imam CRP, naučio sam što je to CRP 360, znači još je bilo malo tih brojeva pa ode Neno Bogu na istinu. U bolnici sam gledao Hrvatsku televiziju, emisiju o blaženom kardinalu Stepincu, i njegova mi se životna priča iznimno dopala. Odlučio sam o kardinalu napisati pjesmu. Nitko je nije želio snimiti od tolikih mojih izvođača s kojima surađujem i velikih frajera. Nitko nije htio pjevati pa smo onda osnovali Hrvatske ruže i one su otpjevale pjesmu o kardinalu. Iznimno mi je draga. Velike pjesme trebaju vremena.

Ruža ti je najdraži cvijet?

Iskreno da.. Rođen sam na adresi Brda, Stari put 22. To nije Split, to ti je Split, pa ništa, pa onda tek Brda. Bilo je tih predivnih livada gdje su me vodile moje teta i mama, gdje su bile i tratinčice i maslačci itd. Ali tek kad sam vidio ružu, shvatio sam kako je to divan cvijet. Kako je divno biti cvijet.

Cijelu svoju karijeru pisao si pjesme o ljubavi prema svojem kraju i Hrvatskoj? „Dalmatinac sam, ovo je moj dom, tu su moji didovi, davno su sidro bacili, mene vezali“. Ili recimo: „Ti imaš sve na svijetu, ja sam luđak u kompletu, s prvim vitrom vratit ću se ja, neka tvoja ljubav čeka ludo srce iz daleka. Pismu ovu koju pivam ja, Dalmacijo moja, ružo procvala“.

Jako volim tu tematiku, kao što volim ljubavnu tematiku. Meni je domovina puno dala. U jednom sam momentu i ja vraćao dug, kao i svi ostali. Kako je ljubav univerzalna, ljubav prema djetetu, ljubav prema ženi, ljubav prema domovini, ona mora biti čista, iskrena i bez ikakve zadrške. Naravno da su se tako dogodile pjesme „Dalmacijo, ružo procvala“, „Dalmatinac sam“, „Nije u šoldima sve“ i „Dalmatino“. I s Thompsonom već dugo radim, gotovo 30 godina. Družimo se i pomažem kad god mogu. Jednostavno, nametnulo se da su s godinama te pjesme postale evergreen i veliki hitovi. To su pjesme koje se pjevaju na stadionima i dvoranama. Recimo, pjesma „Geni kameni“ napisana je kao povijesna priča o mojoj obitelji, ne sadašnjoj, nego o obitelji moje babe, dida, pradjedova. Pjesma je o njihovu životnom putu. Ponekad mi je žao kada ljudi komentiraju te „Gene“ na drugi način. Ne, ta je pjesma čista kao suza.

Stihove koje sam pročitao su iz pjesama „Dalmatinac“, koju je snimio Mladen Grdović, i „Dalmacijo“, koju je snimio tvoj bend Tutti Frutti. Zanimljivo je da je Grdović tu pjesmu izveo na Splitskom festivalu 1995. godine, a Tutti Frutti na Cro Etno Neum festivalu 1996. godine i prošli su bez nagrada, odnosno nezapaženo.

Apsolutno. Grdović je osvojio 17. mjesto. A Tutti Frutti i „Dalmacijo“ bili su na poziv Jurice Pađena da nastupimo na Etno festivalu u Neumu. Jure je prijatelj i tko bi ga odbio. Vratili smo se kao zadnji luzeri. Zanimljivo je da sedam godina „Dalmatinca“ nigdje nema. U jednom momentu čuješ Torcidu kako ga pjeva.

Postale su navijačke himne. Kakvo je stajalište ljudi iz hrvatske glazbene industrije o domoljubnim pjesmama? Što oni kažu?

Uopće se time ne bavim.

Imaju li Hrvatske ruže potporu?

Ne bavim se time. Kao prvo, nisam domoljubni pjesnik. Autor sam zabavne, popularne i rock-glazbe. Upravo su izašle tri domoljubne. Nakon što se dogodila pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“ odjedanput svi govore - Ninčević je domoljubni autor. Jesam domoljubni autor, ali to sam bio i prije. Ali zar se morala dogoditi „Ako ne znaš šta je bilo“ da bi netko zagrebao po opusu i rekao: pa on je napisao i ovo i ovo… Mnogi su shvatili da sam zapravo onaj pjesnik iz njihove osnovne škole. Kad mi je rekao mali: Tata, učili smo u školi pjesmu „Mi smo hrvatski mornari“, a ja je ne mogu zapamtiti, ali vidim tvoje ime. Kako to ide? Znači, kad završiš u čitanki, onda si zapravo nešto napravio.

Prvi tvoji stihovi koji su snimljeni bili su za pjesmu „Noćas si lijepa“ u izvedbi Miše Kovača. Tu prvu priliku dao ti je Slobodan Kovačević, autor glazbe i tadašnji vođa legendarne grupe More. Stihove si počeo pisati još kao dječak, jedni od prvih stihova, to si mi ispričao u jednoj od emisija Music Pub, bili su: Kad umrem, darujte me darom, stavite me u grob sa gitarom.

Da, to je pjesma koju moja mater nije mogla slušati. Smrt je tema koje se apsolutno ne bojim. U životu sam sve vidio, od Boga sam dobio sve. Nemam se razloga bojati.

Tvoje pjesmu su i: Nasloni glavu na moje rame, Krila leptira, Stvari lagane, Žuto lišće ljubavi, Kad zaspu anđeli (jedna od najljepših balada koju smo imali na Eurosongu), to je bila suradnja sa Zdenkom Runjićem, Lipa si lipa, Ja sam samo vagabundo, Kazna mi što te ljubim. Napisao si niz uspješnih pjesama za Tonija Cetinskog, Blago onom tko te ima, Onaj tko te ljubi sretan je, Lagala nas mala, Čovjek od leda … napisao si stihove za pjesmu Piši mi, najvažniju pjesmu u karijeri grupe Magazin, nakon nje dogodilo se veliki uspjeh grupe i pjesme Oko moje sanjivo, Put putujem, Kako sam te samo voljela. Pjesme si pisao i za Nove fosile, Djeca ljubavi, Ispod mjeseca boje trešanja, Obriši suze generacijo i Nebeske kočije. Hitove: Evo noći, evo ludila, Trava zelena, Nije u šoldima sve, Da je meni s tobom kroz pasike, Sićaš li se lungo mare, Mirno spavaj ružo moja, Srna i vuk, Bijele ruže…

Neke su postale narodne, svih ih vole i pjevaju. Dobio si mnogo nagrada za svoj rad. To su nagrade s festivala, Zlatne ploče, Zlatne ptice, Porin, Dora i Cesarica. Uime ekipe emisije Music Pub, ekipe Drugog programa i svoje osobno, jer sam te prvo upoznao preko tvojih pjesama kao slušatelj radija, kao srednjoškolac. Poslije sam te imao prigodu upoznati i kao osobu i glazbenika. Mnogo smo toga zajedno preslušavali i predstavljali na radiju. S velikim zadovoljstvom dodjeljujem ti posebno priznanje Music Pub.

Eto, šok. Isuse, što je lijepa nagrada. Čekaj, moram ti zahvaliti. Moram ustati. Ugravirano je „Posebno priznanje - Nenad Ninčević, hvala za sve lijepe glazbene godine“. Turki, puno ti hvala. Ovo je predivno. Nešto predivno. Nisam očekivao.