Tonči Huljić: Magazin je konstanta

Tonči Huljić i Zlatko Turkalj razgovorali su povodom 40 godina od uspjeha pjesme "Piši mi", grupe Magazin.

Prva pjesma Magazina na kojoj si sudjelovao u snimanju kao glazbenik bila je Školski dani, objavljena 1979. godine. Nakon toga grupa objavljuje tvoju prvu autorsku pjesmu Sjećanja, koja je izvedena na Splitskom festivalu 1981. godine. Na prvom albumu grupe Magazin Slatko stanje objavljene su tvoje pjesme: I što sad, Dišpetožo moja mala, Neće tako loše biti, dvije za koje si napisao i glazbu i stihove: Sama i Moja mila mala. Već se u nekima od njih moglo naslutiti što si tada volio slušati: u tragovima se pojavljuje utjecaj talijanske scene na tvoj rad, ali najviše dominira zvuk pedesetih i šezdesetih, zvuk Beach Boysa.

Da, dobro si to primijetio. Tada je naš producent bio Željko Brodarić Jappa i u to vrijeme u Splitu je najpoznatija atrakcija bio rock-bend Metak, iz koje su potekli Mišo Krstičević i Japa i njegov brat Zlaja Brodarić Šula, koji mi danas svira gitare na pjesmama koje ja snimam. Prva tri albuma zapravo je producirao Jappa. Prva ploča nije bila toliko okrenuta Italiji, koliko druga i treća. Na albumu Kokolo bio je snažan utjecaj Darija Farine, on je pisao pjesme za Ricchi e Poveri, za Al Bana. Ta imena današnjoj generaciji ne znače ništa. Više je ta prva ploča bila okrenuta Beach Boysima, kao što si rekao, nekom zvuku američkog popa koji su oni gajili. I onda sam nakon razgovora sa Zdenkom Runjićem, nakon slušanja te ploče, shvatio da je ta prva ploča Magazina bila najveći promašaj u povijesti Jugotona i uopće diskografije u Jugoslaviji tada. Ploča je prodana u tri tisuće primjeraka, što znači da ljudi to nisu željeli uzimali ni kao poklon. To je stvarno bila katastrofa. Međutim, meni to tad ništa nije značilo. Ja sam u džepu imao toga Kokola jer me potpuno prosvijetlio razgovor sa Zdenkom i otad su počela naša druženja. U Splitu mi više slušamo glazbu Sanrema, jer je i to podneblje prilagođenije mediteranskom zvuku nego američkom. Američki zvuk nije toliko ovdje dobar za pop, koliko za rock. Sam Zdenko mi je rekao: „Ako ste vi zabavna grupa, onda se okrenite takvom zvuku.“ I to sam i napravio. Čini mi se da sam odmah nakon razgovora s Runjićem došao kući i napisao pjesmu Kokolo. Odmah sam imao tu riječ Kokolo, taj nepravilni ta-ta-ta, ta-ta. Upravo taj krivi pomak u metrici. U to vrijeme bilo je popularno Velo misto u kojem je bila papiga Kokolo. I meni je taj Kokolo bio fantastično ime. I na prvoj ploči/kaseti Magazina nalazi se fotografija tog famoznog papagaja. To je bio trenutak kad sam cijelu tu ploču pomaknuo prema talijanskom zvuku.

I to je bio pun pogodak, album Kokolo postigao je platinastu nakladu. To je prvi album potpuno realiziran pod tvojim vodstvom, tvojim konceptom koji je rezultirao velikom, uspješnom nakladom. Na albumu Kokolo nalazi se i pjesma Opusti se, prva pjesma za koju si napisao i glazbu i stihove za Ljiljanu Nikolovsku. Pjesmu Opusti se poslije su često na raznim audicijama, pa i za dolazak u grupu Magazin, birale pjevačice za svoja prva predstavljanja.

Ja sam tu pjesmu zapravo napisao kad sam upoznao Vjekoslavu, tih prvih dana, baš kad sam se pješice vraćao kući, došli su mi muzika i tekst. Sad se to ovako čini prilično romansirano kad ja pričam, ali to je istina. Nema u tome nikakve patetike, ni pretjerivanja, ni romansiranja; zaista je nastala kad sam pješice išao od njezine do svoje kuće. Napisao sam je u to neko sinergijsko vrijeme, s nekih 17 i pol, 18 godina. Tako da je nisam stavio na prvu ploču. Treba kazati da je na prvoj ploči pjevačica bila Marija Kuzmić, a na drugoj, koja je objektivno bila početak Magazina, pjevačica je bila Ljilja. Tu se savršeno uklopio Ljiljin glas. Jedna je stvar pjevati kao djevojčica od 16 i pol, 17 godina, a druga je kad glas, nakon dvije-tri godine redovitih nastupa i gaža, sazri nakon turneje po Rusiji (u to vrijeme Sovjetskom Savezu) i kad si spreman za takve zahtjevne, emotivne pjesme.

Od albuma Kokolo, od 1983. do danas, uspješno sve vodiš svih ovih godina, bez obzira na to jesi li bio s njima na pozornici, na omotu albuma, službeni ili neslužbeni član grupe. Dugo se poznajemo i mislim da ti je, bez obzira na tvoj veliki uspjeh s Maksimom Mrvicom i grupom Bond, klasičnim crossover programima, tvojim instrumentalnim albumima, projektom Madre Badessa…, da ti je ipak Magazin uvijek bio važan, da je na prvom mjestu?

Pa meni je na prvom mjestu uvijek ono što trenutno radim. Evo, 2025. godine Magazin je opet u fokusu. Teško je meni odvojiti bilo što što radim od Magazina. Zapravo nemoguće.

Oprosti, ti si neke od najvećih hitova Magazina upotrijebio i za svoj crossover program.

Jesam, da. Pogotovo iz vremena kad je pjevačica bila Jelena Rozga. Normalno, prearanžirao sam pjesme, dodavao druge melodije, ali uzimao sam neke motive, kao što i svi drugi skladatelji rade na isti način. Nota je samo osam i, jednostavno, ako si već jedanput nešto dobro napravio, onda uzmeš jedan dio da se pogleda iz drugog kuta. Na pitanje zašto mi je Magazin važan, moram odgovoriti da je važan i zato što su iz njega nastale velike karijere. Dakle, on je jednostavno bio inkubator za karijere koje su nastale i koje su dugo trajale i traju. Petar Grašo, Danijela i sad Jelena Rozga imaju velike i uspješne karijere. Karijere koje traju. Da Grašo nije bio u Magazinu, ja ne bih čuo kako pjeva. Slučajno sam došao na jedan nastup Magazina i prije toga na probu, da čujem kako zvuči Magazin s Jelenom. To je bilo na njihovom koncertu u Biogradu na Moru. Dok sam čekao s njima da počnu svirati, Petar se baš bio zagrijavao, jer su u toj prostoriji (gdje smo mi kao muzičari stali) bile klavijature. On je u to vrijeme već bio godinu dana klavijaturist u Magazinu. Došao je u bend posljednje godine kad je pjevačica bila Danijela. Znali smo da dečko dobro pjeva i obavlja svoju funkciju, da je svima drag i simpatičan u bendu, da ga svi vole i sve fino i krasno, ali nisam znao da on pjeva. Međutim, znao sam da piše pjesme, pa sam čak to negdje imao u primisli, a super! Kako sam u to vrijeme radio s većim brojem izvođača, mislio sam da će mi dobro doći netko da mi pomogne pisati pjesme za Magazin. I više sam na to gledao, ali nisam znao da Grašo pjeva, jer meni je njega Oliver preporučio kao kompozitora i kao klavijaturista. Nikad nije rekao da je pjevač. Možda ga je osjećao kao konkurenciju, nemam pojma. Da Petar Grašo nije svirao u Magazinu, vjerojatno bi mu se karijera sporije razvijala jer znam da je uporno odbijao biti pjevač. Jako se protivio tome i nije htio otići iz Magazina, kao što nije htio otići iz Madre Badesse. On se uvijek familijarizirao s bendom.

Na Zagrebačkom festivalu 1985. godine, Magazin je izveo pjesmu Piši mi, jedan od vaših najvećih hitova. Publika vas je nagradila snažnim pljeskom i ovacijama, ali niste pobijedili, što je izazvalo ljutnju publike i na kraju veliko negodovanje i zvižduke dok su se proglašavale nagrađene pjesme i izvođači. Tada si prvi put pokazao svoj karakter, temperament, reakciju na nepravdu, ali i kako doći u prvi plan, kako dobiti medije i publiku na svoju stranu.

Tada sam bio prčeviti Dalmatinac. Kad imaš narod na svojoj strani, osjećaš se nepobjedivo, znam da je to bilo ružno. Za mene je super, ali za osobu koja je tada pobijedila, nije bilo ugodno, zapravo ju je to koštalo karijere. Nisam htio izaći na pozornicu i zabranio sam bendu da na proglašenju izađu na pozornicu. Kako su tad festivali bili glavni promotori pjesme, to se pokazalo kao odličan marketinški potez, a uvijek sam nekako imao smisla za manipulaciju medijima. Znao sam da će to izazvati bolju reakciju nego da uzmemo utješnu nagradu. Da sam samo došao na festival, pjesma bi se vrtjela poslije na radiju, ali se ne bi digla tolika hajka kolika se digla. Moram reći, jer je to izuzetno važno, da sam tada radio s najboljim pop-producentom svih vremena na ovim prostorima. To je Mato Došen; preminuo je prije dosta godina, 2010. To je zvuk Magazina, novog Magazina, onaj pop-folk Magazin koji je nastao nakon moje talijanske faze. S tom pop-folk fazom počeo sam nakon povratka iz Rusije, gdje sam imao kompletno gotov novi album Magazina, četvrti, jer je između Kokola i albuma Piši mi bio još jedan slabo poznati album O La-La. Nekako sam procijenio da previše radim po špranci albuma Kokolo pa sam tražio neke promjene. To je vrijeme kad sam i sam sebe tražio i tražio svoju glazbenu promjenu. Zapravo na povratku iz Rusije dočekala su me dva megahita, jedan je bio Zora je, koji je snimila Neda Ukraden, a drugi je bio Pitaju me, pitaju Olivera Mandića, dakle dva potpuno suprotna, vrlo moderna pristupa pop-glazbi s natruhama folka. Folk je u to vrijeme, kao i danas, izazivao stalno zgražanja medija, ali kod publike je prolazio sjajno. Kad sam došao kući, iz jednog dijela pjesme koja je bila gotova odlučio sam vratiti se anglosaksonskom popu. To je bilo korisno iskustvo koje mi se poslije isplatilo, u početku 2000., kad sam počeo raditi u Londonu. Tad, u osamdesetima, svi smo bili pod utjecajem Duran Durana, Kajagoogoo, Limahla... ne mogu se više ni sjetiti svih tih imena koja su dolazila iz Britanije, ali tada je Britanija bila predvodnik svjetskog trenda u glazbi. Rekao sam da idem sad iz Italije skočiti u Britaniju pa ću se s Magazinom orijentirati na taj put jer sam gledao da budem uvijek drugačiji od onoga što drugi rade kod nas. Međutim, nakon četiri mjeseca turneje po Rusiji, kao autor susretnem se s dva šoka. To su pjesme koje su me ostavile bez daha. Ja sam tada od jedne pjesme izvukao taj komad: Piši, piši mi, ne ostavljaj me ti. Zapravo u originalnoj prvoj verziji, to je bio dio melodije pjesme u maniru engleskog popa. I tako sam doslovno, ali zaista u sedam dana napisao pjesme s tog albuma.

Na albumu Piši mi, na valu uspjeha pjesme Kokolo, u tom stilu nastale su pjesme: Tamara i Istanbul, a u hitu Oko moje sanjivo ima i elemenata mađarskoga melosa.

Da, Oko moje sanjivo! Ima tu referenci na mađarsku tradiciju koja je bila prisutna kod Čolića, u onim pjesmama koje je radio Kornelije Kovač, koji je zapravo Mađar, također jedan od najvećih autora na ovim prostorima. Doslovno, bio sam u nadahnuću jer mi je to bilo potpuno novo, pravo otkrivanje. Meni je to bilo zabavno. Ovo ovdje sam radio s pločom koja je bila gotova, ali bez tekstova. To sam radio s mozgom, a ovo sam radio s dušom. I zato je jako brzo to isteklo i normalno da nisam mogao dopustiti da mi nekakva bizarna prijevara na festivalu s glasačkim kutijama, kako se danas primjenjuju na Dori sa stranim žirijem, pokvari planove.

Nakon pjesme Piši mi, Magazin je do kraja osamdesetih snimio niz uspješnih pjesama: Oko moje sanjivo, Tamara, Put putujem, Dva zrna grožđa, Ti si želja mog života, Tri sam ti zime šaptala ime, Manuela, Kako sam te voljela… Ti se kao autor brineš o svakom segmentu rada grupe, imaš svoju strategiju rada, paziš na svaki detalj, od ulaska u studio, izbora pjesama, načina interpretacije do izbora medija, odnosno pjevačice. S Ljiljanom Nikolovskom Magazin je imao megauspješno razdoblje, od 1983. do 1991. Uslijedila je uspješna petogodišnja faza s Danijelom kao pjevačicom i onda ponovo megauspješno razdoblje s Jelenom Rozgom, koje je trajalo punih deset godina. Jesi li ikad razmišljao, nakon odluke Ljiljane Nikolovske da napusti Magazin, o nekom novom konceptu rada grupe Magazin? Jer su njezin vokal i pjesme koje je snimila bili dobitna kombinacija, a mnogi su smatrali da je njezinim odlaskom Magazinu došao kraj. No to si uspješno demantirao novim nizom odličnih pjesama i izborom pjevačica. Pokazalo se da sve ove godine imaš dobitnu glazbenu formulu, ali kako je bilo suočiti publiku s odlaskom Ljiljane Nikolovske?

Nikakav stres tada nisam imao. Apsolutno nikakav. Treba imati na umu O tempora, o mores (O vremena, o običaji). Žena koja se nije udala do svoje 25., u ono vrijeme bila je stara cura. Momak koji se nije oženio do 27. ili 28., bio je stari momak. Pitanja su bila upućena njima: misliš li imati obitelj ili ne? O takvim stvarima u to se vrijeme zaista razmišljalo. Danas se sve to još pomaknulo naprijed. Karijere sada počinju s 15–16 godina i tu su najkonjunkturnije. Ali se vrlo brzo ispušu. Ti si morao računati da ona neće vječno pjevati u grupi, jer će se udati, pojavit će se muškarac, pa će muškarac preuzeti glavnu riječ, pa će onda doći djeca. Bend je tkivo koje ne može uzeti rodiljni dopust. Čekati da trudnoća prođe, pa da prođe rodiljni, pa ćemo onda nastaviti karijeru. Ja svaki put bacam oko i gledam unaprijed tko bi mi mogao biti zanimljiv za Magazin u odličnom trenutku. Magazin je konstanta, bez obzira na to postoje li države s tri ili trideset milijuna stanovnika, ali mi je uvijek to bilo jedro koje bi meni stvorilo novog izvođača. Kao vrt u kojem sadiš biljke iz kojih niču nekakve lijepe ruže, onda ih ubereš, prodaš i ide sljedeća lijepa ruža. Danijela je bila u apsolutno najtežim vremenima. Tih prvih pet godina nakon odlaska Nikolovske. To je bilo i vrijeme u kojem smo svi vidjeli da stvari u Jugoslaviji ne idu dobro, kao što i danas vidimo, stvari u cijelom svijetu nisu dobro, i sad samo trebaš biti blesav i reći joj da će sve biti dobro, neće biti ničega, ništa se neće dogoditi. Ljilja je povukla taj životni potez, otišla je tamo gdje je otišla, i mi smo u rezervi već imali Danijelu. Ali da, razmišljao sam o potpuno drugom konceptu, o drugoj pjevačici koja je danas isto tako sjajna velika zvijezda, ali sam se odlučio upravo za Danijelu, jer je nekako u tom trenutku bila svrsishodnija za pjevačicu obiteljskog benda. Jer mi smo tada, za razliku od danas, bili grupa od 7 do 77 godina. To je bila faza da se pišu takve vrste pjesama koje se mogu sviđati svima, i djeci i roditeljima i starijima.