Alene, 11. studenog u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog imat ćeš veliki koncert, puno je lijepih brojeva povezano s tvojom karijerom: 30 godina od tvojega prvog nastupa u Lisinskom, 35 godina karijere i 45 godina otkako si počeo pjevati, baviti se glazbom. To su brojevi za čestitku!
Hvala. Da, imam 57 godina, u sedmoj godini počeo sam svirati s ocem. Taj početak vezan je za sviranje na svadbama. Moj je otac bio glazbenik. Lijepi su to brojevi, kako si rekao, i zato, hvala Bogu, još nije stalo.
Kad si spomenuo te svoje najranije glazbene godine i oca uz kojeg si nastupao, važno je reći da si ti već s pet godina počeo svirati harmoniku. Sa sedam si već bio spreman za vjenčanja i koncerte.
Da, ja sam samouki glazbenik. Slušao sam oca kako svira i, čim sam uhvatio harmoniku, meni je to nekako odmah pošlo za rukom. Poslije sam se usavršavao na klaviru, završio sam i srednju glazbenu školu za saksofon, solo pjevanje i klavir.
Što si najprije, slušajući i gledajući oca, naučio svirati na harmonici?
Najprije sam naučio pjesmu Lidije Percan, pulske legendarne pjevačice, pjesma je bila „La mula de Parenzo“. Znači, prvo sam naučio svirati valcer i to neću nikada zaboraviti, svirao sam na kauču, jer još nisam mogao sam rastezati mijeh od harmonike, pa mi je mama pomagala i vukla. A ja sam ležao na kauču i svirao.
S 12 godina osnovao si svoju grupu pod nazivom Lada. Kako si kao tinejdžer zamišljao svoj nastup na pozornici, što ti se tada sviđalo?
Naziv je nastao od imena članova skupine. To su naši inicijali: Livio, Armando, Dean i Alen. Svirali smo po najseoskijim proslavama, izvodili najseoskije i zabavne pjesme iz tog vremena, za koje moram reći da su kvalitetnije i bolje nego današnje zabavne pjesme. Pjevali smo pjesme s repertoara Miše Kovača, Olivera Dragojevića i drugih.
Jesi li bio zadovoljan takvim glazbenim statusom? Je li ti bilo dovoljno vidjeti ljude koji se zabavljaju i vesele u tvojem kraju, tvojem selu, kad sviraš i pjevaš? Koliko te to poticalo da radiš, vježbaš više i pokušaš ostvariti ozbiljniju, veću karijeru?
Bilo mi je lijepo gledati ljude kako se vesele. Najljepše mi je u svemu tome bilo to što sviram, jer volim svirati. Sanjao sam i maštao o karijeri, ali mislio sam da to nije moguće za jednoga normalnog dečka iz malog sela. Mislio sam da se to nikad neće dogoditi, ali na kraju, igrom slučaja, zahvaljujući radu, trudu i sreći, to se ostvarilo. Sad imam stabilnu, dugu glazbenu karijeru o kakvoj sam mogao samo sanjati.
Ne znam jesi li čuo, ali često su ljudi govorili, mislim na tvoje emocije u interpretaciji, o tome da ih, dok pjevaš, podsjećaš na Kemala Montena i istarsku verziju Edith Piaf?
Ne, nisam. Inače, obožavao sam Kemala Montena, a Edith Piaf, to me sada baš iznenadilo. Ja sam mješavina svega, ali mislim da ja imam, ne želim se sada hvaliti, jednu posebnost, pjevam drukčije nego ostali pjevači. Potpuno ulazim u pjesmu, emocija mi je najvažnija u interpretaciji. Meni je pjevanje jedna posebna emocionalna disciplina, a ne kao sport, da se natječem tko će pjevati više, tko će brže, nego mi je važno da pjesma sama pita, traži svoje. I tako se ja prilagođavam pjesmama i dajem se svim srcem i dušom svakoj pjesmi.
Izvođače koje sam spomenuo, povezao s tobom, tvojim radom, upravo ih je sve to što si rekao krasilo i razlikovalo od drugih. Te emocije koje su osebujnim vokalima znali dodirnuti i prenijeti do ljudi. Kad smo kod emocija, 1993. godine kod tebe se dogodio potpuni emocionalni, životni twist, i to preko noći. Kako danas s odmakom gledaš na 1993. godinu, kada su za mladića iz malog sela saznali svi, i mediji i publika?
To je bilo ugodno i traumatično iskustvo za koje ja nisam bio spreman. I vi ste, Turki, bili ondje, pratite me od mojih početaka. Meni tada ništa nije bilo jasno. Normalno, da sam imao ovu pamet, možda bih neke stvari mijenjao, ali jednostavno, bio sam mlad, imao sam 23 ili 24 godine. To me zateklo i snalazio sam se kako sam znao i mogao. Samo mi je drago što nisam propao, da sam još tu, trajem 35 godina. I zato mi je vrlo važan ovaj koncert u Lisinskom, to je kruna moje karijere.
Što danas osjećaš kad čuješ pjesmu „Ne moren bež nje“ ili kada je izvodiš na koncertima? To je pjesma koja je bila okidač za tvoju glazbenu karijeru. Pretvorila te u zvijezdu. Nakon što je puštena na radiju, svi su znali za nju. Svi su pitali: tko to pjeva? Tko je Alen Vitasović?
Sve je počelo na Radiju Puli gdje sam bio glazbeni urednik. Sve je krenulo spontano, bez veze, bez klanova, bez potplaćivanja, reklame, PR-a, nije bilo ničega od svega toga. To je bilo vrijeme bez mobitela, Facebooka… Sve se događalo emitiranjem pjesme od radija do radija. Valjda je pjesma dobra. Moram reći da je snimljena u ekstremno lošim uvjetima, jako je loša produkcija, snimljena je bez namjere da nešto postigne, bude popularna. A, inače, tu sam pjesmu otpjevao ne znam koliko tisuća puta u životu i svaki put kad je pjevam, iznervira me. Ali svaki put potpuno ulazim u njezinu izvedbu i svaki put kad je izvodim, na neki joj način zahvaljujem, jer da nije bilo nje, vjerojatno ne bi bilo ništa od mene.
Zašto te nervira pjesma koja te proslavila? Koliko je ta pjesma povezana s tvojim daljnjim događajima? Bit ću još malo konkretniji. Kako na mladog čovjeka utječe, kako je na tebe utjecala, popularnost preko noći?
To je meni bio golem šok. Nisam se znao nositi s medijima, s publikom. Za te je stvari trebalo završiti fakultet. Nije lako kad te netko baci u grotlo, osjećao sam se kao da su me bacili među vukove. Nisam se snalazio, nekada sam znao ispasti bahat. Sad bih bio vrlo razumniji i staloženiji. Bio sam mlad, buntovnik na svoj način. Borio sam se, nije bilo lako.
Je li ti ikada popularnost zasmetala, naškodila kada je riječ o tvojem privatnom životu?
O, da, itekako. To što sam poznat pomoglo mi je za neke sitne stvari, ali ja to nikad nisam iskorištavao, no znala mi je pomoći. Ali više mi je odmoglo to što sam popularan, jer svi te poznaju, uvijek moraš biti točan, uvijek moraš biti lijep, ne smiješ se napiti… kad me netko znao vidjeti pijanog ili ako sam dao neku glupu izjavu ili nešto nezgodno napravio, onda te ljudi gledaju potpuno drukčijim očima nego nekoga nepoznatog čovjeka. Teško je to bilo.
To me zanima, kako se nosiš upravo s tim, kad sam rekao svi te znaju, svi te poznaju, znaju tvoje pjesme, ali nažalost, prate i sve što se događa u tvojem životu, vide kad si malo opušteniji, nisi dobre volje… Kako je to sve utjecalo na tebe?
Smetalo mi je, ali s vremenom sam se priviknuo i to mi je počelo biti smiješno. Sada, kad sam stariji, čak čekam neku afericu, neku glupost, da im se narugam i nasmijem, koliko su glupi, kako nemaju pametnijeg posla nego govoriti da ne kažem što o meni… gluposti. Nije tajna da sam imao problema s alkoholom i danas se borim s njim u smislu da se borim, da ga ne pijem. Potražio sam pomoć i drago mi je što jesam. Ja sam to javno priznao, nisam se skrivao kao... Ha, reći ću, 50 posto mojih kolega to skriva, za njih se ne govori, ali zna se za Vitasovića i Mladena Grdovića. Meni je to postalo potpuno normalno, da neki vole tračeve i pisati za žute novine, ali boli me klinac što piše neki novinar i što pišu neke novine. Kad neke novine nešto napišu, onda je to gotovo, jer drugi prepišu. Meni je to jako smetalo, ali ja sam uvijek bio svjestan toga da imam taj problem. On je rješiv i može se dobro kontrolirati, kao što ga ja sada kontroliram. A ljudska glupost, zlo i tračevi, to se ne može kontrolirati i izliječiti.
Poslije 1993. godine, nakon „Ne moren bež nje“, slijedio je hit za hitom, pobjeda za pobjedom. Prvo na festivalu Melodije Jadrana 1995. godine, onda na Arena Festu, Melodijama Istre i Kvarnera, Radijskom festivalu…
Dobio sam puno nagrada žirija na festivalima, Porin, tu je bilo rasprodanih koncerata... Meni je publika svih ovih godina ostala vjerna. Moje pjesme povezale su pune tri generacije. Znači, sada unuci slušaju moje pjesme za kojima su bile lude njihove bake i mame.
Spomenuo sam tvoje festivalske uspjehe jer su festivali u to vrijeme bili vrlo važni za promociju pjesama, autora i izvođača, a ti nisi pripadao nijednom glazbenom klanu. Time su uspjesi bili još veći i važniji. Za tvoj rad i ulogu na glazbenoj sceni važna je i popularizacija čakavskoga narječja.
Da, dokazao sam da i mi Istrijani imamo lijepe pjesme, da je čakavica najstariji hrvatski jezik i njegov dio. Ja sam to približio, a tek sada to mnogi shvaćaju mnogo normalnije, čakavica je sastavni dio našeg jezika, pjesama i tradicije.
Da, ti si sve godine bavljenja glazbom ostao dosljedan svojem glazbenom stilu i čakavici. Uz to, povezao si, snimio si pjesmu „Vrime je za doma poć'“ s poznatim pjevačima koji također snimaju na čakavskome: Draženom Turinom, Eliom Piskom i Edijem Maružinom.
Mi dosta surađujemo, mi Istrijani. Nismo baš složni kao Hercegovci ili Dalmatinci, ali ponekad se i mi nađemo i surađujemo. (smijeh)
Kao glazbenik šest si puta nastupio na natjecanju Dora, imao si želju otići na Eurosong. Vezano za popularizaciju čakavskoga narječja, ti si i na tom najgledanijem festivalu 2022. godine odlučio izvesti pjesmu na čakavskom „Da se ne zatare“. Nastupio si s Božidarkom Matijom Čerinom.
To je pjesma na teškoj čakavici, divna pjesma, i mi smo trebali te godine, prema mojemu mišljenju, pobijediti. Nažalost, pobijedio je onaj nesretni Damir Kedžo. On stvarno nema sreće, pjeva izvanredno i baš te godine nije održana Eurovizija jer je bilo ono sranje od korone, oprostite na izrazu. Te dvije godine korone uništile su mi zdravlje, posao, uništile su mi sve. Mi smo s pjesmom „Da se ne zatare“, prema glasovima publike, bili četvrti. Nedostajala je ekipa koja bi to onda još malo pogurala, a ja takvu ekipu nemam. Ja sve radim sȃm. Ja sam frontmen, nemam menadžera, nemam ekipu, nemam ništa.
Koliko te još zanima nastup na Dori i odlazak na Eurosong?
Jako. Zainteresirao me ponovno moj prijatelj Baby Lasagna – Marko Purišić, kojeg dobro znam. On je jedan divan dečko, rođeni smo istog datuma i prijatelji smo. Ugodno me iznenadilo što je jedan Istrijan, potpuno nepoznat, tako razbio svu Hrvatsku, a trebao je pobijediti i na Euroviziji. Drago mi je da i dalje napreduje, bio sam mu gost na koncertu na zagrebačkoj Šalati. On će meni sada biti gost u Lisinskom na mojemu važnom koncertu, tako da je to moja nova poveznica s Dorom. No, Dora i festivali mene više ne zanimaju. Da se na festivalima natječem s nekim – to mi više nije potrebno.
Spomenuli smo važnu ulogu oca u tvojemu glazbenom razvoju, putu i karijeri. Ti si 2023. snimio pjesmu „Tone livi“ koju si posvetio svojemu ocu. To je pjesma o njemu i za njega.
Da, tako je. Moj otac ima 81 godinu, on je odustao od glazbe i u meni se rodila želja, nastao je jedan dobar tekst, i to sam onda odlučio snimiti. On je livi, njega svi zovu livi jer svira harmoniku naopako, znači na lijevoj ruci, i zato ga zovu livi. I ja sam trebao svirati na lijevu stranu, ali tata me nije pustio. Tu sam pjesmu snimio za njega, da mu ostane uspomena od sina, kojemu je puno pomogao. Da nije bilo mojeg oca, moje mame i moje obitelji, ništa od moje karijere, od mene, ne bi bilo.
Što kažu tvoji najbliži? Koje pjesme od onih koje si snimio oni jako vole? „Ja ne gren“, „Gušti su gušti“, „Ne moren bež nje“, „Bura“, „Jenu noć“ itd.
Sama uža obitelj na mene ne gleda kao na poznatog pjevača, oni na mene gledaju kao na oca, sina, brata. Ne smatraju me ni pjevačem ni zvijezdom i to je dobro. Tako je i s ljudima iz cijeloga mojeg sela. Uvijek sam bio njihov Alen, nikada popularni Vitasović. A ljudi koji dolaze na koncerte, moja publika, najviše vole pjesmu „Bura“. Stalno traže da je pjevam na koncertima. „Bura“ je i meni važna jer sam s njom pobijedio na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana. Pokojni Zdenko Runjić odlučio je da pobjeđujem jer sam imao najviše glasova publike te večeri. Iako su mi pobjedu mogli oduzeti preko veze, jer su u to vrijeme uvijek pobjeđivali Doris Dragović ili Magazin, ali Runjić je rekao: ne, mali će dobiti nagradu jer ima najviše glasova. Uz Buru, publika na koncertima jako voli pjevati „Ne moren bež nje“ i „Jenu noć“.
Pjevaš li na koncertima pjesmu „Marija“? Nju si izveo na Dori 1996. godine. Meni se ona osobno jako sviđa. Odlična pjesma.
Joj, vi se sjećate te pjesme? To je isto pjesma koja je prošla ispod radara. A odlična je, ima sva obilježja dobre pjesme. No, onda je bilo u interesu da netko drugi ide na Eurosong. Imao sam još lijepih pjesama na Dori: „Ja sam Istrian“, „Sve bi za nju da“, „Ja ne gren“ ili „Lakše je kad se kraj ne vidi“. Sve te meni drage pjesme izvest ću na koncertu u Lisinskom 11. 11., za koji pripreme teku jako dobro. Imam jednu dobru malu ekipu. Na koncertu će mi gostovati Katarina Peović, koja će biti voditeljica programa i otpjevat će jednu pjesmu koju smo zajedno snimili. Baby Lasagna neće pjevati svoju pjesmu, nego će to biti iznenađenje, izvest će jednu moju pjesmu. Gosti na koncertu bit će mi i mali Alen Lima Len, s kojim imam hit „Brajde“, i Šajeta, zato što je 1995. godine bio moj jedini gost na koncertu u Lisinskom.
