Čarobna frula u novoj produkciji Bečke državne opere

Mladi princ Tamino dobiva nalog od Kraljice noći da izbavi njezinu kćer Paminu iz Sarastrovih ruku. Tamino se ugledavši portret djevojke, zaljubljuje u nju i odlazi na put, na kojemu ga prati Papageno.

Tijekom svog pothvata, Tamino uviđa da je Sarastro ljubazan i plemenit. Prolazi nekoliko testova, a na koncu, zajedno s Paminom, ulazi u kraljevstvo svjetla kojim vlada Sarastro. Papageno također pronalazi odgovarajućeg partnericu: Papagenu.

To je ukratko sadržaj opere Čarobna frula W. A. Mozarta, jedne od najneobičnijih i najzanimljivijih opera u povijesti žanra. Čarobna frula tema je brojnih istraživanja i studija, ali je ujedno zbog bajkovite, razigrane i maštovite priče, vrlo pristupačna najširoj publici. Priču oživljuje Mozartova glazba, koju dobro opisuju riječi Richarda Straussa: 

„Mozartova melodija – odvojena od svake zemaljske forme – stvar je sama za sebe, lebdeći poput Platonova Erosa između neba i zemlje, između smrtnog i besmrtnog – oslobođena ‘volje’ – ona je najdublji prodor umjetničke imaginacije, nesvjesnog, u posljednje tajne, u carstvo praslika.“

Alegorijska radnja na koju su utjecali uključenost Mozarta i libretista i impresarija Emanuela Schikanedera u slobodno masonstvo, govori o inicijaciji princa Tamina. Njega Kraljica noći angažira da spasi njezinu kćer Paminu od velikog svećenika Sarastra. Ali Tamino se počne diviti idealima koje zastupa Sarastro, tako da se zajedno s Paminom pridružuje njegovoj sljedbi. Kraljica noći i njezini saveznici su pobijeđeni. Tu je još i ptičar Papageno, koji prolazi neka svoja iskušenja, na kraju pronalazeći Papagenu, svoju srodnu dušu. Također se pojavljuju i zmaj, tri dame u službi kraljice noći, tri dječaka – anđela, nasilni Monostatos, tamnoputi čuvar robova u Sarastrovoj palači. Sve je obogaćeno i magijskim elementima poput zapečaćenih usana, začaranih životinja, i naravno, čarobne frule. 

Mozart sklada Čarobnu frulu 1791. godine, neposredno nakon Francuske revolucije i neposredno prije vlastite smrti. Haydn ga je uveo u masoneriju i opera je prepuna masonskih ideja (poput autonomije pojedinca, samoodređenja, ali i seksizma), ideala (poput moći, mudrosti, ljepote) ili simbola (kao što su pregače, čekići, kompasi, piramide unutar koje je svevideće oko). Rituali, testovi, inicijacija – sve je to uvršteno u dramu.

Mozart je na operi surađivao s Emanuelom Schikanederom, koji je sve te ideje prilagodio dobrom kazalištu – ako su teške masonske ideje stajale na putu scenskoj umjetnosti, Schikaneder se pobrinuo za to da fantazija i magija pozornice održe publiku očaranom.

Priča se temelji na okolnostima vezanima uz misteriozno obožavanje Isis, božanstva drevnog Egipta. Radnju pokreće Sarastro, svećenik hrama Isis, koji je oteo Paminu, kćerku Astrifiammante, zle Kraljice noći, od njezine majke kako bi je naučio vrlini i mudrosti. Tamina, lijepog egipatskog princa, kraljičine sluge spašavaju od čudovišne zmije. Pokazuju mu sliku Pamine, i on se zaljubljuje. Ispričali su mu priču o tome kako je djevojku oteo Sarastro. On se zaklinje da će je spasiti.

Prije nego krene, dobiva čarobnu frulu, koja će mu pomoći kako bi pozvao upomoć u slučaju opasnosti; Papageno, smiješni ptičar, koji će ga pratiti, naoružan je svakakvim glazbenim instrumentima, poput čarobnih zvončića, koji, kada se na njima zasvira, preobražavaju ljutnju u radost i izazivaju želju za plesom. Na kraju Tamino, umjesto da dovede Paminu natrag u kraljevstvo njezine majke, postaje još jedan od onih koji su pristupili Sarastrovom hramu. On tamo susreće Paminu i poput nje prolazi kroz različita iskušenja i testove. Na kraju se pokaže dostojnim i ženi se Paminom, dok njegov prijatelj Papageno također pronalazi svoju družicu.

Čarobnu frulu u Bečkoj državnoj operi karakterizira detaljna, gotovo filmska scenska režija Barbore Horákove: radnja počinje u ukletoj kući koju otkrivaju tri dječaka. Mračan je to, ali i čaroban svijet Kraljice noći u koji su uvučena tri dječaka i u kojem se nalazi i Tamino. Publika ubrzo putuje s likovima sve dalje i dalje u stvarni svijet - podrum ugljena, školski razred, "džentlmenski klub" u kojem Sarastro pokušava odlučiti o budućnosti, Pamininu dječju sobu - i natrag u sobu koja se stalno mijenja u gore spomenutoj ukletoj kući…

Skladana uglavnom između proljeća i jeseni 1791., Čarobna frula praizvedena je u Freihaustheater auf der Wieden u Beču. Libretist Emanuel Schikaneder, impresario tog kazališta, također je tumačio ulogu Papagena. U libretu se vodio nekim uobičajenim običajima prigradskih kazališta, spajajući elemente raznih bajki s poznatim glazbeno-kazališnim materijalom svoga vremena. Odatle spoj različitih utjecaja – od intelektualnog svijeta slobodnih zidara, do egipatskog, popularnog i tajanstvenog. Prva izvedba Čarobne frule u današnjoj Bečkoj državnoj operi održana je 1. rujna 1869., a bila je i jedna od opera koje su razmatrane za otvorenje te operne kuće 25. svibnja 1869. Motivi iz Čarobne frule mogu se pronaći i u dekoraciji zgrade - primjerice na freskama Schwind lože.

U Operi na Trećem 22. ožujka u 19.30 emitiramo snimku izvedbe iz Bečke državne opere, održane 1. veljače 2025.

U izvedbi sudjeluju:

Georg Zeppenfeld, bas, Sarastro

Julian Prégardien, tenor, Tamino

Jochen Schmeckenbecher, bas-bariton, Govornik / 2. svećenik

Adrian Autard, tenor, 1. svećenik

Serena Sáenz, sopran, Kraljica noći

Slávka Zámečníková, sopran, Pamina

Ludwig Mittelhammer, bariton, Papageno

Ilia Staple, sopran, Papagena

Matthäus Schmidlechner, tenor, Monostatos

Jenni Hietala, sopran, 1. dama

Alma Neuhaus, sopran, 2. dama

Stephanie Maitland, sopran, 3. dama

Carlos Osuna, tenor, 1 oklopnik

Evgeny Solodovnikov, tenor, 2 oklopnik

Oskar Fehringer, 1. dječak

Filip Dorobantu, 2. dječak

Stephan Manhartseder, 3. dječak

Zbor Bečke državne opere

Orkestar bečke državne opere

Bertrand de Billy, dirigent