OPERA DON CARLO ZA OTVORENJE SEZONE MILANSKE SCALE

Režiju potpisuje Lluís Pasqual, scenografiju Daniel Bianco, a kostime Franca Squarciapino.

Protagonisti su Francesco Meli, Anna Netrebko, Luca Salsi, Elīna Garanča, Michele Pertusi i Ain Anger.

Radijski izravni prijenos pratite na Trećem programu Hrvatskoga radija od 17.55

Večer otvaranja sezone 2023./2024. u Teatru alla Scala održat će se u četvrtak, 7. prosinca u 18 sati s operom Don Carlo Giuseppea Verdija u verziji koju je skladatelj pripremio za Scalu 1884. Kao i svake godine, predstava će biti snimljena putem programa Rai Cultura i emitirana uživo na televiziji i radiju, te putem izravnog prijenosa Euroradija EBU diljem Europe i svijeta.

Operom koja je u prošlosti otvorila sezone 1868., 1878., 1912., 1926., 1968., 1977., 1992. i 2008., ravnat će glazbeni ravnatelj Riccardo Chailly pred Orkestrom Teatra alla Scala s pjevačkom postavom u kojoj su: Francesco Meli kao Don Carlo, Anna Netrebko kao Elisabetta di Valois, Michele Pertusi kao Filippo II, Elīna Garanča kao Principessa d'Eboli, Luca Salsi kao Marchese di Posa i Ain Anger kao Grande Inquisitore. Jednako važan protagonist je Zbor Teatro alla Scala pod vodstvom Alberta Malazzija. Scenografiju potpisuje Daniel Bianco, kostime Franca Squarciapino, svjetlo Pascal Mérat, video zapise Franc Aleu, a koreografiju Nuria Castejón.

Za Riccarda Chaillyja, Don Carlo je dovršetak promišljanja o moći, koje je protegnuo na tri otvaranja sezone, nakon Macbetha 2021. i Borisa Godunova 2022. Kao što piše Michele Girardi, postoji jasan odnos “između tema kojima se bavi Mussorgskyjev Boris Godunov i Verdijev Don Carlos, naime nemilosrdna logika nositelja apsolutne vlasti koja razgrađuje težnju potlačenih ljudi za individualnom i kolektivnom srećom”.

Ali to je također povratak zrelom Verdiju nakon tri otvaranja sezone posvećena njegovim mladenačkim operama, s Giovannom d'Arco 2015., Attilom 2018. i Macbethom 2021. (Chailly je također predložio Aidu u koncertnom obliku 2020., nakon što ju je dirigirao u Zeffirellijevoj inscenaciji 7. prosinca 2006).

U svom novom pristupu Don Carlu, kojim je ravnao u Amsterdamu 2010. u prekrasnoj inscenaciji Willyja Deckera, maestro se u sjećanju vraća izvedbama kojima je ravnao Claudio Abbado 1968. i 1977., čije je probe pratio, ali također se odnosi na njegovo izravno proučavanje rukopisa koje mu je Ricordi stavio na raspolaganje.

Kao i u interpretaciji Claudija Abbada, čut ćemo uvod u Filippov monolog povjeren nizu violončela prema partituri, a ne samo jednom violončelu kao što je često slučaj. S ansamblima Scale Riccardo Chailly nedavno je dirigirao Filippovom scenom s Ildarom Abdrazakovim tijekom operne večeri “...a riveder le stelle”, priređene isključivo za televizijske i radijske prijenose, tijekom pandemije, 7. prosinca 2020., te ariju Elisabette na koncertu s Annom Netrebko i zbor II. čina na ploči i na turneji.

Don Carlo se vraća u Teatro alla Scala u velikoj produkciji koja odražava dvostruku prirodu povijesne drame i romantičnog manifesta Schillerova originala, ističući izvanredne umjetnike i zanatlije koji rade u radionicama Kazališta. Jedinstvena scenska scenografija transformira se bez prekidanja odvijanja radnje u različitim prostorima predviđenim libretom zahvaljujući spektakularnom izmjenjivanju kolosalnih scenskih elemenata.

Verdi predlaže njemu drage teme o slobodi osjećaja, teškom odnosu između očeva i sinova i oslobađanju potlačenih ljudi u pozadini sukoba svjetovne i vjerske moći. Kako bi dočarali atmosferu razdvojenu između crkvenog i svjetovnog okruženja, redatelj Lluís Pasqual i scenograf Daniel Bianco osvrnuli su se na upotrebu alabastera na prozorima vjerskih i civilnih zgrada, a posebno na velikom prozoru Kolegijatske crkve Santa Maria La Mayor u španjolskom gradu Toro.

Velika kula od alabastera uokvirena je sustavom vrata koja se također pojavljuju u vjerskoj kao i u civilnoj arhitekturi.

Veliki prostori pozornice omogućuju da se istaknu i oni trenuci intimnosti i izolacije, u kojima je tragičnost priče najizraženija.

Don Carlo nas vodi iza spektakularnih kulisa moći: čak se i auto-da-fé, blistava i jeziva ceremonija kojom su apsolutistički vladari pokazivali svoju moć, ne razlikuje se previše od mehanizama današnje propagande, prikazuje uglavnom u trenutku kada se priprema a tek je nekoliko trenutaka dozvoljeno „napajati oči“ na tom grandioznom prizoru.

U tom se prizoru ističe kolosalan pozlaćeni i detaljno ukrašeni retabl. Ovi prostori oživljeni su živopisnim kostima France Squarciapina, koji su rađeni prema odjeći predstavljenoj na portretima tog vremena, ali su laganiji zbog izbora materijala, jamčeći lakoću kretanja i dajući određenu romantičnu živahnosti likovima. Ponašanje je prikazano ne nužno filološki: iako su smješteni u vlastito doba, protagonisti pokazuju emocije i ljudske karakteristike prisutne u svim vremenima. Prevladavajuća boja je crna, koja nije namijenjena kao izraz poniženja ili žalosti, već kao prikaz moći i bogatstva: u 16. stoljeću crni baršun i brokat bili su među najvrjednijim tkaninama.

U prvoj stanci prijenosa nakon prvog čina donosimo razgovor s mezzosopranisticom Emilijom Rukavinom. Emilia Rukavina sudjelovala je u pripremama premijere Don Carlosa, na probama tijekom mjesec dana, tumačeći ulogu Eboli, kao zamjena za mezzosopranisticu Elinu Garanču. Emilia Rukavina prenosi iz prve ruke iskustvo ove nove produkcije i svoj doživljaj rada u milanskoj Scali.

U drugoj stanci prijenosa poslušajte tekst Mit o Don Carlosu povijesničarke Sarah Lenton, u kojemu uspoređuje povijesne činjenice i legende o Don Carlosu, koje su pronašle svoj put do Schillerove drame i Verdijeve opere.