Dalmatino

Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara gostovali su u emisiji Music Pub Zlatka Turkalja. Putovati, svirati i dijeliti emociju s ljudima, san je svakog glazbenika... 

Dalmatino je duo što se tiče pokretačkog, kreativnog i organizacijskog dijela. 

Ivo i Zdravko, vaša Dalmatino priča traje više od 25 godina, a poznajete se i svirate zajedno 35 godina. Zajedno ste bili članovi, svirali ste u grupi Tutti Frutti i tamo je počelo vaše prijateljstvo. Koji je bio glavni okidač, u kojoj ste situaciji shvatili da vas zanima ista glazba, da imate isti glazbeni svjetonazor, pogled na zabavu, zabavnu i pop-glazbu? Moram napomenuti da ste do tada, prije Dalmatina, bili rock-glazbenici.

Zdravko: Znali smo mi jedan za drugog i prije, ali da, družimo se od 1990. godine. Ivo je svirao u grupi Tutti Frutti od 1987. godine, a ja sam došao 1990. godine. U Tutti Fruttiju jako smo puno naučili. To je bio pravi naš prvi profesionalni posao, u njemu smo ispekli školu i zanat. Istina je, brzo smo osjetili da smo na istoj glazbeno-valnoj širini i dužini i već smo tada razmišljali da bismo jednog dana mogli osnovati neki svoj band i u tom smo smjeru lagano sve i pripremali. Dogodilo se mnogo više od onoga što smo sanjali i zamišljali.

Što ste konkretno naučili svirajući u grupi Tutti Frutti, od suradnje s Nenadom Ninčevićem, a poslije je bilo primjenjivo u vašem radu?

Ivo: Pa to je bilo jedno razdoblje u životu, bili smo vrlo mladi. Ja sam u to vrijeme bio opijen gitarom, nisam uopće razmišljao, ni o kakvom pjevanju, ni o stvaranju pjesama, pisanju teksta, pisanju glazbe i tako dalje. Neno je već imao svoje glazbene priče kao autor i moram reći da je on bio jedan od onih ljudi koji je mene na neki način potaknuo na razmišljanje kako bi to bilo i kako bi to izgledalo da se napravi svoja pjesma i svoja kompozicija. Naravno, od prvog dana tu je Zdravko Sunara, mi smo kao braća, on je također tu priču potencirao, ali moram biti iskren, ja se u tom trenutku nisam smatrao nekakvim tipom koji bi pisao glazbu, stihove i onda to još i pjevao. Međutim, vrijeme koje je dolazilo dalo je nekakve odgovore, sve se od sebe posložilo, i evo, tu smo, gdje smo i hvala Bogu da je tako.

Kada je nastao danas prepoznatljiv zvuk Dalmatina, dalmatinski čvrsti pop s odličnim stihovima i glazbenim elementima dalmatinske tradicije? Kome ste prvo predstavili svoj zvuk i kakve su bile prve reakcije?

Zdravko: Već od prvog ulaska u studio i snimanja prve pjesme „Lozje“ nastao je taj zvuk i bilo je jasno u kojem smjeru ova cijela glazbena priča ide.

Ivo: Moram priznati da sam bio vrlo iznenađen. Nikad, kažem, nisam se vidio kao čovjek koji pjeva svoje pjesme. Međutim, kad je prošao taj famozni festival Melodije Jadrana 1998. godine, i kada smo vidjeli da se pjesma često vrti na radiju i kako ljudi na nju reagiraju, bili smo presretni. Dosta naših kolega nije niti znalo da smo to mi, da smo mi snimili tu pjesmu. Nastavili smo u tom smjeru i sretni smo da se sve to skupa tako posložilo.

Ivo, što si prvo zapisao za Dalmatino, koje stihove?

Uh, Turki, prošlo je od toga 28 godina. Ja sam nekako spontano počeo raditi glazbu i stihove. Uvijek je to nekako bilo paralelno, u nekom posebnom, specifičnom raspoloženju. Ne mogu ti to reći. Međutim, prva uobličena priča, prva glazbena priča u cjelini bila je pjesma „Lozje“. Ona je bila prva završena pjesma, iako u svojim bilježnicama, tekama, mobitelu danas imam more tih skica. Moram reći da me ugodno iznenadilo kako je naš početak prihvatila hrvatska glazbena javnost.

Kada ste donijeli odluku da će autor Ivo biti i pjevač grupe Dalmatino? Je li netko od poznatih i uspješnih pjevača bio vaš prvi izbor, ali niste se dogovorili?

Zdravko: Davno sam tvrdio, a tvrdim i danas, da će pjesmu uvijek najbolje otpjevati onaj tko ju je napisao. Tako sam nagovarao Ivu da on pjeva te pjesme od samoga početka i meni osobno nitko drugi nije padao na pamet. Mislim kako, da je netko drugi snimio ove pjesme, one ne bi ni blizu tako dobro zvučale, ne bi bile tako dobro otpjevane.

Ivo: Danas, nakon toliko godina i s velikim vremenskim odmakom, događale su mi se neke stvari, a ja sam nekako Zdravka shvaćao na način kao da je to nekakva bratska pozitivna energija. Međutim, događalo mi se, poslije toga, u nekim našim iskustvima, nakon cijele ove priče, kad otpjevam nečiju tuđu pjesmu, meni se to ne sviđa. Nikako mi se ne sviđa. Ni kako sam je otpjevao, na kraju ni pjesma. Kantautorstvo je zaista jedna posebna kategorija. Kada pjevaš pjesmu koja je izašla iz tvojeg srca, vidim da je Zdravko od početka bio upravo.

Kakve su bile prve reakcije na Dalmatino na lokalnom terenu u Splitu? Kako su vaš rad komentirali glazbenici? Jer, konkretno, Ivo ti si bio poznat u glazbenim krugovima u kojima se izvodio jazz, fusion jazz, funk glazba. Bio si član grupe Kineski zid. Imao si 21 godinu, Dean Dvornik 20, a Dino 19 godina.

Ivo: To je jedno zanimljivo pitanje. Ja sam u svojoj glazbenoj priči imao nekakve čudne faze. Cijeli sam naopak i tako je ostalo i dandanas. U nekim svojim ranim glazbenim fazama, svojem glazbenom razvoju, slušao sam jazz, volio sam slušati Georgea Bensona, slušao sam svjetske gitariste. Ne znam kako bih ti to objasnio. To jednostavno ne mogu opisati, što je mene sve u to vrijeme zanimalo, što sam volio slušati. Onda je došao Kineski zid, band koji je imao neku svoju priču, nekakav svoj funk, soul, prepoznatljiv stil, kako se Dino glazbeno izražavao. Ja sam u Kineskom zidu bio gitarist. Onda mi se dogodio Tutti Frutti, pa me i onamo odnio i zainteresirao stil koji je taj band imao. Prošle su puste godine i nekako me jednostavno posao odnosio dalje i dalje. Odnosila me glazba, ekipa i dobra priča u kojoj sam se uvijek nalazio. Danas kad o tome razmišljam, danas više uopće ne slušam te neke glazbene forme kao nekad, kao mladi momak, mladi glazbenik. Zvuči možda bedasto, ali tako je. Kako smo Zdravko i ja počeli s Dalmatinom, ja sam se profilirao u mediteranski zvuk i izričaj. Uvijek sam naginjao talijanskom glazbenom izrazu i pretvarao ga našu dalmatinsku glazbenu derivaciju. Ne znam, jednostavno ti to ne mogu opisati. Iskreno, Turki, jako sam se promijenio. Jako sam se promijenio i više nisam taj momak s 21 godinom. Jednostavno, vrijeme je donijelo promjene. Tu smo, gdje smo. Danas je moja priča Dalmatino i u glazbi i u stihovima.

Imate vjernu publiku, vaša glazba povezuje generacije, vole vas vaši vršnjaci, ali i studenti. Kako to komentirate?

Zdravko: Mi smo oduševljeni takvom ljubavlju i takvim poštovanjem ljudi, svih generacijskih skupina, ne samo studenata, jer na koncertu uistinu imamo ljude u dobi od 7 do 90 godina. I ne nazivamo ih publikom jer nam je to nekako preuska i preslaba riječ. Mi te ljude nazivamo svojim glazbenim rođacima i nazivamo ih svojim glazbenim obiteljima. Osjećamo se vrlo blagoslovljenima što su osjetili emociju glazbene priče Dalmatino i obećavamo da ćemo tu svu njihovu ljubav i to poštovanje uzvratiti na najbolji mogući način.

Ivo i Zdravko, kada je bilo najteže u vašem radu? To pitam zato što ste uvijek bili tihi i samozatajni. Niste pripadali nijednom glazbenom timu, glazbenom klanu. A u vrijeme kada ste počeli s Dalmatinom, to je bilo nemoguće. Ako nisi bio uz nekoga, jakog i utjecajnog, gotovo nisi niti postojao.

Zdravko: Mi smo odlučili od prvoga dana, i danas tako mislimo, da u svojem radu moramo biti samostalni i posve neovisni. I budući da smo jako strpljivi, što bi u Dalmaciji rekli – kao magarci, (smijeh)… jer to je naše tajno oružje, odlučili smo ići dužim i težim putem koji zapravo daje prave, duboke rezultate.

Ivo: Kako je rekao pjesnik: „Ja sam išao dužim putem da bih ga pronašao.“ Šalimo se malo. Ma bilo nam je jasno, jer ti kad dolaziš iz jedne minorne situacije, ne možeš pripasti nikomu jer te nitko ozbiljno ne shvaća. To je jednostavno ta brutalna činjenica. Nitko te ozbiljno ne shvaća, možda oni i ne znaju neku tvoju pjesmu, ne znaju za tvoj rad. Vrijeme je presudno. Ono pokaže sve, kao što je maloprije Zdravko rekao, strpljenje, strpljiv rad, rezultati će doći ako je proizvod dobar, ako pjesma valja.

Uspjeh grupe Dalmatino dogodio se objavom albuma „Cukar i sol“ 2001. godine. Je li vas to iznenadilo? Jer u to vrijeme bili ste neizbježan dio scene, najtiražniji band. U startu ste postigli tiražu od 20 000 prodanih primjeraka albuma, što je bio, moramo reći, velik uspjeh, jer u to vrijeme tek malo popularnih izvođača moglo se pohvaliti istim rezultatom.

Zdravko: Bili smo ugodno iznenađeni načinom na koji je cijela Hrvatska primila te pjesme. Ne samo Dalmacija, nego baš cijela Hrvatska koja je prihvatila sve naše pjesme. Puno nam je pomogao pokojni Oliver Dragojević koji je s nama snimio pjesmu „Ditelina s čet'ri lista“.

Ivo: Bili smo presretni i ponosni.

Zdravko: Dok smo živi, to smo mu dužni i predužni. Mi smo znali da je taj proizvod dobar, da on vrijedi. Međutim, da će takve rezultate postići i da će ga ljudi tako zavoljeti, to je nešto što je bilo barem sto puta više od onoga što smo mi sami očekivali.

Ivo: Zdravko je spomenuo Olivera. Beskrajno smo mu zahvalni. Ljubimo mu ruke i noge. Obožavamo ga. Zato što je bio čovjek, zato što je bio format, zato što je bio glazbenik. Nepotrebno je pričati o njemu. Međutim, meni osobno kao glazbeniku, kao nekom glazbenom zanesenjaku, da tako kažem, bilo je krivo to što smo mi te snimke nosili u pet, šest izdavačkih kuća i vi biste se iznenadili koje su to diskografske kuće odbile. I to je brutalna činjenica. I dandanas mi je zbog toga krivo. Možda bi ovo trebao prešutjeti, ali jednostavno ne mogu.

Ivo, Oliver Dragojević snimio je svoju verziju tvoje autorske pjesme „Dođi noćas u moj san“. Postoji i vaša verzija, grupe Dalmatino. Za koga je ona bila pisana? Za vas ili za Olivera?

Ivo: Svaki put kad radim neku pjesmu, nikad ne postoji imperativ tko bi to trebao izvoditi. Osobito u tom razdoblju, kada sam tražio sebe i kao autor i izvođač. Znači, u vrijeme kad smo izdali prvi album, kad je objavljen, ja sam imao, iz autorske perspektive, spremno već pola – i više od pola – drugog albuma. Puno sam radio, baš sam bio koncentriran i puno sam pisao i skladao. Sva moja energija bila je usmjerena na to. Već je izašao prvi album, već su se pjesme s albuma puštale na radiju, mi smo nastupali, imali koncerte itd. Ja sam imao gotovu pjesmu „Dođi noćas u moj san“. Moram iskreno priznati, uvijek mi je bilo zanimljivo, kao i svakom autoru, da mi Oliver otpjeva jednu pjesmu, jedan moj autorski rad. Pokazao sam mu nekoliko svojih pjesama i predložio „Dođi noćas u moj san“, i točno se sjećam tog dana kad sam došao kod njega kući. Predložio sam mu nekoliko pjesama, a on je rekao: „Ova mi je draža, ja bih ovu otpjevao.“ Kad smo mi završavali drugi album, s obzirom na to da je pjesma autorski moja, ja sam ga zamolio, rekao sam mu: „Mi bismo je također snimili na neki svoj način.“ On nije imao ništa protiv. I „Diteline s čet'ri lista“ i „Dođi noćas u moj san“ sjećamo se na neki poseban emocionalni način. To su nam posebice drage uspomene. Hvala Bogu da je ispalo tako kako je ispalo jer nas vežu lijepa sjećanja, imamo neke lijepe uspomene na Olivera.

Tko je sve s vama kontaktirao, konkretno, Ivo, tko je želio tvoju pjesmu, a da bude zvuk Dalmatina?

Ivo: U ovome pitanju moram istaknuti jedan važan detalj. Postoji jedno razdoblje u kojem sam se autorski tražio i u kojem uopće nisam vidio sebe kao čovjeka koji pjeva te pjesme. Još na Melodije Jadrana, kod pokojnog Zdenka Runjića, nosio sam neke pjesme, pa su onda na festivalu te moje pjesme izvodili Zrinka, Vesna Ivić, Trio Gušti, recimo, oni su pjevali jednu meni jako dragu pjesmu, „Srce od mraza“, koju smo mi poslije snimili i stavili na naš drugi album. Surađivao sam s Vicom Vukovom itd. Teško je sad reći da su ti ljudi tražili zvuk Dalmatina, jer Dalmatino tada nije postojao. Međutim, kad smo mi se počeli izražavati kao band, kao izvođači, ja sam jednostavno nerado pisao pjesme za druge izvođače iz jednog jednostavnog razloga – što bih u svakoj pjesmi dao svoj maksimum. Uvijek sam je napravio, ono kako bismo mi u Splitu rekli, tuta forza, sa svim svojim kapacitetima. I kad bih je doveo do kraja, onda bi mi je bilo žao nekome dati. Snimili bismo je sami. I danas vrlo teško radim za druge izvođače. Uvijek nekako pričam neku svoju priču i gledam da to bude Dalmatino. Posebice mi je drago napraviti dobar tekst koji mi je srcu drag, koji se nama obojici sviđa prema nekim našim filterima, nekim našim kriterijima. Jednostavno je naš modus funkcioniranja takav.

Kako su podijeljeni radni zadatci između vas dvojice? Tko je za što zadužen i bavi se samo svojim dijelom, svojim zadatcima?

Zdravko: Podjela rada kod nas vrlo je jednostavna. Najvažnije je da svatko svoj posao radi najbolje, na način koji je najbolji za band. I nismo tu sami nas dvojica, imamo mi još tri sjajna glazbenika i tri sjajne osobe, od kojih svatko ima svoje zadatke. Ante Gašpar napravio je većinu naših aranžmana i jedan je od najboljih aranžera u našoj zemlji, prema našem mišljenju. Vedran i Miro odlični su glazbenici, imaju svoje zadatke, a nas dvojica vrlo jednostavno funkcioniramo. Ivin su posao pjesme i umjetnički dio posla, a moj je poslovni, menadžerski. Poslovna taktika i strategija, i to je to. Sve je vrlo jednostavno.

Ivo: Kad budemo htjeli otići u mirovinu, kad budemo htjeli propasti, onda ću ja voditi menadžerski dio posla, a Zdravko će pisati pjesme. (smijeh) I onda ćemo završiti priču.

Danas ste band koji puni dvorane, arene, nastupate za naše ljude u Kanadi, Australiji, Europi i tako dalje. Postoji li još nešto što biste voljeli realizirati?

Zdravko: Moj je san bio, i to najveći, da jedanput napunimo dvoranu Gripe u Splitu svojim pjesmama. No, dogodilo se to da nismo samo napunili dvoranu Gripe, nego i veće dvorane diljem Hrvatske, pa i neke dvorane u inozemstvu, jer bili smo mi više puta pjevali našim ljudima u Kanadi, Americi, Australiji, na Novom Zelandu, a po Europi smo imali koncerata, uh, ne znamo točan broj. Mislim da smo sve naše najoptimističnije snove i nade premašili stotinu puta. Zato hvala svim ljudima koji nas vole, prate i poštuju, i hvala Svemogućem što nam je ovo dopustio. Mislim da nam je dao velik kredit koji tek trebamo početi vraćati.

Ivo: Dogodile su nam se neke stvari koje nismo očekivali. Mi smo obojica skromni ljudi, 20 godina bili smo tipičan dalmatinski band koji je nekako bio šestarom i kutomjerom lociran i vezan za Dalmaciju i za hrvatsku dijasporu. Međutim, imali smo zanimljiv nastup u dvorani Vatroslava Lisinskog, nismo očekivali da će se nakon prvog koncerta rasprodati drugi, pa treći, četvrti… i onda smo imali zanimljivu ideju s našim suradnicima iz Zagreba, konkretno Miro Pavlović je predložio: „Dečki, idemo raditi Arenu.“ Ja sam mu rekao: „Ti nisi normalan, koja Arena, ne možemo mi to.“ Međutim, dogodilo se, hvala Svevišnjem, jer to je bilo nešto što nismo očekivali, nešto stvarno prekrasno, to je san svakog glazbenika. Od tada sve što nam se događa jednostavno ne možemo vjerovati, to je stvarno prekrasno, to je ostvarenje snova svakoga glazbenika, svakog čovjeka koji putuje, svira i svoju emociju dijeli s ljudima koji te slušaju, koji to prate. Uživamo u svojem poslu, uživamo u tim nastupima, ima tu malo i treme, treba to opravdati, treba to odraditi kako treba, ali hvala nebesima.

Bilo mi je veliko zadovoljstvo da ste jedno od priznanja, važnih priznanja, dobili na Drugom programu Hrvatskog radija tijekom emitiranja emisije Music Pub. Riječ je o nagradi, posebnom priznanju za 20 godina umjetničkog rada i iznimnog doprinosa hrvatskoj glazbenoj sceni. Tu su vam nagradu za vrijeme emisije uručili Silvije Varga i Boba Kovač iz diskografske kuće Dancing Bear. Ako je prvi nastup Dalmatina bio 1998. godine, onda se morate početi spremati za 30. rođendan. Imate li kakve planove?

Zdravko: Drago nam je da smo u tvojoj emisiji dobili priznanje. Ako je netko sumnjao u kvalitetu rada grupe Dalmatino, imamo službenu potvrdu da je taj rad zadovoljavajući za 30. obljetnicu koja nam se sprema. Za sada još nemamo nikakvih planova, ali željeli bismo je obilježiti na dostojanstven način.

Ivo: Mi smo dosta spontani tipovi, nikad ne planiramo, jednostavno se stvari dogode kako treba biti. Do 30. rođendana imamo još koju godinu, izmislit ćemo nešto, improvizirat ćemo nešto, najljepše ispadne kad puno ne razmišljamo, napravit ćemo do tada još koju lijepu pjesmu, a 30 godina proslavit ćemo svakako lijepo. Smislit ćemo nešto lijepo i za nas i za publiku, svi će biti zadovoljni.