DJ: Saxofaction zvuči i egzotično i erotično

Drago Jakovčević u emisiji Zlatka Turkalja

Drago, Vi ste sveučilišni profesor u trajnom zvanju. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirali ste davne 1979. godine, a doktorirali 2000. godine obranivši disertaciju pod nazivom Upravljanje kreditnim rizikom u hrvatskom bankarstvu. No, mi ćemo razgovarati o glazbi, vašem saksofonu, materijalu Saxofaction i malo o ekonomiji. Glazbom se bavite od svoje dvanaeste godine. Sve je počelo na Šolti, prvo ste svirali trubu.

Točno, na Šolti je sve počelo u gradskom orkestru Olint. I onda sam polako, ulazeći u svijet međunarodne glazbe, popularne glazbe, prvo slušao pjesme grupe Creedence Clearwater Revival. Oni su bili jedan od najpopularnijih i meni najdražih bendova. Njihova pjesma „Long as I can see the light“ jako mi se sviđala jer je u njoj strašan saksofonski solo. To se ne može odsvirati na trubi kao na saksofonu. Tako da sam odlučio s trube prijeći na saksofon. Došao sam k svojem noni i rekao mu: Nono, ja bih prešao na saksofon. On mi je odgovorio: Dobro, ali moraš kupiti najbolji instrument – saksofon, da se ne bi poslije opravdavao da nisi uspio zbog lošeg instrumenta. Koji je to instrument? Selmer je najbolji. I on je prodao zemlju i meni je kupio saksofon.

Dobro, ali niste mi rekli kako je mali Drago došao do želje da svira trubu na Šolti?

Zato što je moj otac svirao harmoniku i on je mislio da bi uz harmoniku dobro išla truba, njemu se sviđala truba, taj zvuk. I tako je jednom, poslijepodne, došao brodom iz Splita i rekao, evo ti truba i počni svirati.

Uz trubu poslije ste svirali i klarinet.

Klarinet sam svirao i završio u školi u Splitu. Bio sam prvi učenik saksofona, klasičnog saksofona u srednjoj školi Josipa Hatzea Split. I to kod profesora Biskupovića.

Profesor Josip Biskupović bio je jedan do najistaknutijih splitskih glazbenika. Godine 1971. pokrenuo je i realizirao vraćanje naziva Hrvatsko narodno kazalište splitskom kazalištu. Bio je i jedan od osnivača Festivala zabavne glazbe Split – Melodije Jadrana itd. U to vrijeme kada ste Vi počeli svirati saksofon, on baš i nije bio popularan u glazbenim školama u Hrvatskoj. I sami ste rekli kako ste upravo Vi bili prvi polaznik saksofona u školi Josipa Hatzea.

Da, tako je. Bilo je dosta protivljenja. Recimo profesor Svilović, koji je bio klarinetist, smatrao je da saksofonu nije mjesto u klasičnoj školi. A mi smo smatrali suprotno.

Odakle i kako ste nabavljali glazbene materijale i gramofonske ploče da ste se mogli upoznati s mogućnostima saksofona, zaljubiti u zvuk saksofona?

Na razne načine. Bilo je kolega koji su iz Rusije donosili notne materijale, recimo ljestvicu, onu koja ide preko službenih nota. Dakle, u trećoj, četvrtoj oktavi sam je ja Mati Cariću, koji je istaknuti saksofonist, ukrao da mogu vježbati. Onda nije bilo interneta, nije bilo mogućnosti da poslušaš neke ljude i da ponoviš, vraćaš snimku i uz to vježbaš i sviraš što si čuo. Ako si imao gramofon, onda bi igle potpuno uništio, jer bi stalno vraćao: Kako je to odsvirano? Što je tu sad, koja je tu bila harmonija? Koji je tu arpeggio?...

Od saksofonista, tko Vam je bio uzor?

Meni su mnogobrojni saksofonisti uzor. Reći ću od onih najstarijih, Ben Webster, Coleman Hawkins, pa onda poslije John Coltrane. Dexter Gordon mi je omiljeni saksofonist. A sad u današnje vrijeme ima jako puno dobrih saksofonista, recimo Chad Lefkowitz Brown mi je jedan od najdražih danas. Uglavnom, saksofon je danas prisutniji u glazbenom svijetu više nego ikad prije.

U Hrvatskoj glazbenoj produkciji kako se gleda na saksofoniste? Kako su oni rangirani? Kako ste Vi bili rangirani?

Mene su dosta angažirali naši skladatelji. Ja sam svirao dosta pop-pjesama. Bilo da sam svirao u liniji s nekim drugim instrumentima, trombonom, trubom, ili sam svirao sola. Najviše me angažirao Zrinko Tutić.

Kad ste spomenuli suradnju sa Zrinkom Tutićem, moramo reći kako ste Vi svirali saksofon na njegovu albumu „Ne ljuti se“ koji je objavio 1983. godine. Na Severininu albumu „Dalmatinka“, koji je objavljen 1993. godine. Na Massimovu albumu „Muzika za tebe“ iz 1989. godine. Sigurno najviše pamtite suradnju s Danijelom Popovićem jer ste svirali saksofon na njegovu albumu „Bio sam naivan“ koji je šest puta postigao dijamantnu nakladu.

Da, taj album posebno pamtim.

Surađivali ste i s grupom ITD i Ksenijom Erker.

Postoji jedan glazbenik, bio je jako, jako dobar producent i skladatelj, a to je Mato Došen. Za sve što je on snimao ja sam bio angažiran kao saksofonist.

Manje je poznat podatak da ste bili član vokalno-instrumentalnog sastava Fortuna. Imali ste i zapažene nastupe 1974. i 1975. godine na Splitskom festivalu.

Dva puta smo osvojili nagrade na Splitskom festivalu. Jednu prvu nagradu publike s pjesmom Ferata. To je onaj stari vlak koji je vozio između Sinja i Splita. A za pjesmu „Sto ljudi, sto čudi“ osvojili smo treće mjesto publike. Zanimljivo je da je te godine Oliver lansirao „Galeba“. „Galeb“ je bio puno bolja pjesma od svih ostalih na tom festivalu. A vidite, trebalo je vremena da uđe ljudima u uho i da to postane hit i evergreen.

Vi ste se odlučili i ozbiljno počeli baviti, svirati saksofon s 15 godina. A dolskom u Zagreb, na studij ekonomije, počinjete se još intenzivnije angažirati kada je glazba u pitanju. U to vrijeme najviše Vas zanima jazz. Dolaskom u Zagreb koga ste prvo upoznali od jazz glazbenika? S kim ste se družili sa zagrebačke jazz scene?

U bend me je pozvao Željko Kovačević, poznati saksofonist koji je bio dugogodišnji član Hrvatskoga jazz orkestra, odnosno jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije. Bila je to grupa Toranj 77. Tako da sam odmah upoznao mnogobrojne glazbenike, jer je onda bilo dosta jazz koncerata. Održava se čak i jazz matineja u klubu, Lapidariju. Ondje smo često znali svirati. Imao sam sreće da sam prošao, surađivao i bio s cijelom plejadom poznatih jazz glazbenika. Navest ću samo neke: Igor Lešnik, koji je profesor glazbe, redoviti profesor na Akademiji. On je osnovao sastav Jazzbina koji smo uz njega činili Salih Sadiković, bubanj, Mario Mavrin, bas i ja sam svirao saksofon. Snimili smo tri ploče za Croatia Records.

Rođeni ste u Splitu, gradu rocka, ali i zabavne pop mediteranske glazbe. Kako su u Splitu gledali na glazbenike koji su svirali saksofon?

Ja sam rođen u Splitu. Po ocu sam sa Šolte, a po majci s Hvara. Nastupao sam u Splitu, u to vrijeme imali smo koncerte u Splitu. Čini mi se da je nekad čak bilo više sluha za jazz i da je bila veća potražnja, da je publika dolazila češće na jazz koncerte nego što je to danas.

Vi ste početkom osamdesetih osnovali svoj jazz kvartet Jazz Friends. Redovito ste nastupali na jazz festivalima.

U tom su sastavu bili Marcel Lino Dević, Ivo Ivić, Mladen Baraković i Salih Sadiković. Čak je svirao sa mnom, odnosno, bolje rečeno, ja sam imao čast svirati s njim, pokojni Radan Bosner, kojeg iznimno cijenim. On je bio izvrstan pijanist. Tako da sam prošao tu školu s jazz legendama, s Boškom Petrovićem u BP klubu smo često svirali. Tu su još bili Ladislav Fidri i Damir Dičić, mnogobrojni poznati džezisti.

Godine 2018. osnovali ste kvartet pod nazivom DJ Jazz Kvartet.

To je kvartet koji ja vodim. U njemu je spojeno nekoliko sastava, odnosno nekoliko je ljudi prošlo kroz taj moj DJ Jazz Kvartet. Od Saše Borovca do danas Viktora Lipića, Valerije Nikolovske i Janka Novoselića. Mi i dalje nastupamo i ja nastojim da ljeti imamo tzv. Jadransku turneju, pa smo ove godine svirali i u Vodicama, Zadru i na Šolti.

Gospodine Drago, ali uz naziv DJ, Drago Jakovčević, vezan je i album „Najbolji DJ u Hrvatskoj“ koji ste objavili 2013. Na tom su albumu Vaše varijante pjesama: My Way, Just a Gigolo, She, Ako izgubim te, Imagine, Što učinila si ti itd. Nakon tog uspješnog albuma, na istom tragu realizirali ste seriju snimki za album Saxofaction.

Da, to je bio prvi CD, a nakon toga sam objavio još tri CD-a i jedan LP.

Kada ste odlučili poznate pjesme, svjetske pop-rock klasike, domaće zabavne pop-klasike, izvoditi na svoj način, odnosno u verziji gdje se umjesto vokala pojavljuju Vaše solo saksofon dionice?

Ja i dan-danas posvećujem glazbi između četiri i pet sati na dan. Dva do tri sata slušam glazbu, a onda dva do tri sata vježbam saksofon. I tako slušajući, preslušavajući poznate pjesme, vidio sam da bi bilo dobro kada bi te pop-hitove, koji imaju milijunske preglede, prezentirao sa saksofon solo dionicama, a ostavio prateće vokale u nekim dijelovima ili refrenima. Zato sam jednom rekao, i mislim da je dobra ta rečenica i definicija toga što sada radim. Da Saxofaction zvuči i egzotično i erotično. Svi koji su to čuli slažu se s mojom definicijom. Nastupam na mnogobrojnim domjencima, rođendanima, obljetnicama, adventima i raznim prigodama. Ljudi su oduševljeni jer čuju gotovo originalne matrice, a umjesto poznatog vokala moj saksofon i pretežno ženske prateće vokale.

Zanimljive su Vaše verzije poznatih zimzelenih – evergreen pjesama: You Are The One That I Want, Billie Jean, recimo baš kod Vaše snimke Billie Jean koristite se originalnom matricom, baš kao i kod klasika Lily Was Here, koju je skladao Dave Stewart, a u originalnoj varijanti saksofon je svirala Candy Dulfer, nizozemska jazz i pop saksofonistica. Sada imamo i Vašu verziju iste pjesme.

Da, postoji i moja verzija. Candy je to snimila na alt saksofonu, a ja nisam mijenjao tonalitet, ali sam pjesmu odsvirao na tenor saksofonu, što je zapravo rizičnije jer imate 3-4 tona, imate kvartu više da odsvirate, ali mislim da je na kraju to ispala dobra varijanta te pjesme.

Saxofaction je naziv Vaše glazbene edicije na kojoj obrađujete poznate pjesme, a gdje je, rekli smo, saksofon u prvom planu. Kako ste došli do izbora? Kako ste i prema kojem kriteriju birali pjesme? Od Sklopi oči, Molitve za Magdalenu do Someone Like You ili recimo I Can't Get No Satisfaction i Shallow?

Mora mi se pjesma svidjeti, a onda ja moram osjetiti da bi saksofon tu mogao reći nešto posebno. I kad to osjetim, onda idem u snimanje, odnosno u nabavu matrica ili snimanje matrica u studiju. Nakon toga se svira solo. Recimo na primjeru pjesme Someone Like You koja je u vrijeme snimanja mojeg albuma imala 600 milijuna pregleda. Za album mi je trebala jedna lagana pjesma. Uzeo sam si za zadatak pronaći jednu laganu baladnu pjesmu, gdje dominiraju samo glasovir i glas. Moja teza i polazište za rad na njoj bila je da isprobam kako će u kombinaciji te pjesme zvučati saksofon i glasovir. Mislim da je to baš uspješno napravljeno. Pun pogodak.

Kako stručnjaci, Vaši kolege ekonomisti gledaju na Vas kao saksofonista, glazbenika? Vi često u medijima komentirate ekonomsku situaciju. Koliko Vaši kolege komentiraju Vas kao glazbenika?

Mislim da im se sviđa to što radim, cijene me. A ja kažem, lako je tako, ja sam jedini saksofonist među ekonomistima, pa sam onda i najbolji. (smijeh)

Kad govorimo o ekonomiji, dobili ste medalju Grada Zagreba za znanstveni doprinos 2001. godine. Nagradu Mio Mirković za znanstvenu knjigu, Kreditni rizik. Objavili ste više od 90 znanstvenih i stručnih radova i knjiga u kojima ste ili koautor ili urednik. Kakva nam je ekonomija? Molim Vas pokušajte mi na ovo pitanje odgovoriti kao glazbenik saksofonist, usporedite trenutačnu ekonomsku situaciju s nekom od pjesama koje ste odsvirali.

A čujte, za to bi trebao malo promišljati. Usporedba s nekom pjesmom, sad je tempo swinga, što se tiče ekonomije, a bojim se da će uskoro doći do balada, da će doći do jako sporog tempa. Naime, najkraće rečeno, hrvatska ekonomija na slabim je nogama, na slabim temeljima, jer mi praktički proizvodnje nemamo. Hrvatska ekonomija nema svoju proizvodnju, imamo golem, golem uvoz. Recimo, prije desetak godina, kad je gospodarski rast bio kudikamo slabiji, pokrivenost uvoza i izvoza bila je oko 60%, a danas je 40%. Mi na 100 jedinica izvoza, uvozimo 40. Odnos je takav da dva i pol puta više uvozimo nego što izvozimo. Mi i ne možemo proizvoditi hranu da bismo prehranili svoje domaće stanovništvo. Nama je uvoz poljoprivrednih proizvoda 6 milijardi eura. Hrvatsku ekonomiju danas spašavaju mnogobrojne doznake koje stižu od naših ljudi koji su se iselili ili koji su ondje rođeni pa pomažu hrvatskoj rodbini. To vam je između 5 i 6 milijardi eura. To je netto efekt. To je priljev deviza, priljev eura ili dolara.

Lijepo Vas slušam što govorite i gledam na popis pjesama s Vašeg albuma Saxofaction i kao najbolja ilustracija Vašeg ekonomskog predstavljanja čujem u podlozi pjesmu Smoke Gets in Your Eyes.

Da, to je prekrasna pjesma koju ste odabrali. To je ta balada, spori tempo za koju sam najavio da stiže vezano za našu ekonomiju.

Tko Vam se od mladih pjevačica i pjevača sviđa? Jeste li s nekim od njih kontaktirali? S kim biste voljeli surađivati?

Hrvatska ima dosta dobrih pjevača i zapravo s mnogim pjevačima bih mogao nastupati. Tony Cetinski je odličan pjevač, mogao bih nastupati s Parnim valjkom.

Grupa Prljavo kazalište dosta se često na svojim snimkama i koncertima koristila saksofonom. Odlične pjesme Tu noć kad si se udavala, Kao ja da poludiš… na pjesmama Prljavaca odsvirao je Marko Križan koji je izvanserijski alt saksofonist.

Da i s grupom Prljavo kazalište mogao bih svirati. Oni imaju puno pjesama u kojima se čuje saksofon. Često nastupam s grupom Neki to vole vruće. Oni imaju nekih sedam pjesama u kojima se traži saksofon i onda ja odsviram te solodionice.

A s Josipom Lisac?

S Josipom Lisac nisam nikad svirao, bila je jedna priprema za naš nastup nakon njezina i Karlova povratka iz Amerike. U to vrijeme kad smo trebali surađivati bolestan je bio Tito i onda smo odgodili te koncerte.

Josipu sam spomenuo zato što ste svi snimili odličnu verziju pjesme „Dok razmišljam o nama“, u odličnom aranžmanu i produkciji i pjevačke solodionice zamijenili ste saksofonom.

To je stvarno lijepa pjesma i slažem se s Vama i odlična verzija.