„Pržiiii“ je bila čista provokacija

Edo Maajka u emisiji Zlatka Turkalja

Prije 20 godina objavio si album „No sikiriki“.

Stari se. (smijeh)

Saznao sam da je u samo 8 sati nakon što je album ponovno objavljen, i to na dvostrukom vinilu, prodano 4000 primjeraka. To je za današnje vrijeme, za fizičko objavljivanje albuma, sjajan broj.

A, nemoj zezat. Nisam to znao. Znam da, kad je bio objavljen prvi put prije 20 godina na CD-u, to je bio totalni hajp. I zahvaljujući tome rasprodali smo Dom sportova. Mislim, nismo ga rasprodali. Imali smo tu sreću da nam je T-COM bio sponzor. Platili su pola ulaznica za koncert. Ali to je bila važna stvar, bilo je 10 tisuća ljudi na koncertu.

Iste te godine grupa Hladno pivo imala je koncert u maloj dvorani Doma sportova, a ti si kao novi izvođač nastupio pred punom velikom dvoranom Doma sportova.

U to je vrijeme objavljena i naša suradnja. „I za sve seljake, radit narodnjake“. Snimili smo pjesmu „Teško je ful biti kul“.

Što kažeš da na to da si nakon 20 godina opet tražena robu?

Pa ja mislim da sam uvijek bio tražena roba. Nemam pojma. Nekako živim u toj iluziji. Ljudi se sjećaju tog albuma. Mnogi su odrasli uz njega, uz te pjesme.

Album No sikiriki snimao si u Morris studiju, to je bilo tvoje aktivno koncertno-klupsko vrijeme, možemo reći zlatno doba hrvatskoga hip-hopa. I sam si rekao, album je rezultirao koncertom u Domu sportova. To je ujedno bio i prvi veliki dokaz i potvrda da odlično radiš i imaš publiku na svojoj strani. Vrati nas malo 20 godina unatrag, na druženja i snimanje u Morris studiju. Konkretno, kako je izgledao tvoj dolazak u taj studio koji se brinuo i podržavao mlade, inovativne autore i izvođače.

To je prekrasan prostor, to su prekrasni ljudi. Miro Vidović promijenio mi je život. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Tamo sam upoznao sve, tamo sam napravio sve najbolje stvari. Miro je bio jedan od rijetkih koji je znao smiksati sve kako treba i koji je znao to sve završiti. Ali tamo sam upoznao sve! Upoznao sam, recimo, Arsena. Nikad neću zaboraviti te sate i dane provedene u razgovoru s Arsenom. Miro je kao čovjek, meni je teško govoriti o njemu, ali stvarno sam bio vezan za njega i volio sam ga. Bio mi je jedan od najboljih prijatelja. Nina Badrić je tamo snimila, napravila sve svoje najbolje pjesme i albume. Cijeli Blackout pokret je tamo snimao. Cijeli hip-hop tamo se okupljao baš zato što je Miro znao smiksati hip-hop. Sve što je prolazilo kroz Mirine ruke zvučalo je stvarno prekrasno. Tako da je biti tamo bilo nevjerojatno i događalo se jako puno toga. Ja sam tamo bio poput namještaja, kao neka stolica. Bio sam non-stop tamo i studio Morris bit će dio mene zauvijek.

Vrati nas malo i u to vrijeme snimanja prvog albuma „Slušaj mater“ jer me zanima kako je izgledao tvoj ulazak na tada jaku hrvatsku, zagrebačku hip-hop scenu koja se okupljala oko Mire Vidovića, Luke Tralića Shota, Blackouta i Radija 101.

Pa bilo je čudno. Bilo je dobro dok neki ljudi nisu čuli moj prvi album u studiju. Ja sam bio jako nesiguran, nesiguran sam i sad. U ono vrijeme prva je stvar, ja sam mislio da to nikako neće proći, bila nekakva pjesma o nekim prikazama i s nekim ratnim traumama. A druga stvar, hrvatska scena u to je vrijeme bila vrlo jaka, moćna. Tako da, kad sam ja počeo objavljivati, mogu reći da je sve izašlo u dobro vrijeme zato što je El Bahattee nažalost napuštao scenu, pa je tu nastala svojevrsna rupa. I taj storytelling, ja mislim da nitko nije toliko pokrio kako sam ga pokrio ja u to vrijeme kada je izašao moj prvi album. Ja dolazim iz neke glazbene punk-škole, iz rock'n'roll škole, tako da se nisam družio s reperima. Nisam znao repere. Znao sam ih iz viđenja. A nisam se nikada družio i izlazio s njima. Ja nisam visio na Jarunu, u klubovima s Blackout ekipom, u klubu Aquarius… Ja u to vrijeme nisam imao kruh za sebe. Ja sam dolazio na Blackout program čisto onako: Di si? Bok, jesi dobro? I to je bilo sve. Prvo sam se povezao s Elementalom, sa Shatom. Onda s producentima, s Dashom. Taj Dashov zvuk, taj balkanski hip-hop je nešto što je mene izgradilo. Ja sam se izgradio na tom soundu koji je on napravio. I... bilo je tu svega i ono, znaš, Bosanac, pljuvanja i toga svega, ali bilo je i raje koja me je voljela, koja me gotivila, gurala. I još jedna važna stvar je da nisam počeo nastupati s DJ-em. Ja sam krenuo od starta s bendom. Dolazim iz tog bendovskog miljea jer sam prije toga imao bend tijekom studiranja. Kratko je trajalo moje studiranje, godinu i pol. Imao sam HC band, crossover band, tako da sam htio nastaviti raditi s takvim pratećim sastavom i onda sam osnovao Leksorine i počeli smo nastupati. Tako da je od početka to bila priča iz nekih hip-hop krugova, kao Edo nije hip-hop. Mislim, u to vrijeme što je god bilo bolje od nekakvog prosjeka, nije bilo hip-hop u očima i ušima tih ljudi. Tako da je to za mene bila pohvala. Ali, uživo sam ja bio potpuno drugačiji. Išao sam tom nekom bendovskom stazom.

Zapravo, svima si u studiju bio simpatičan i na glazbenoj sceni dok nisi progovorio, dok nisu konkretno čuli što radiš, tvoje pjesme i na koji način snimaš. Ali kada si govorio o nekim problemima, što su ti zamjerali, gdje su te svrstavali? Bilo je dosta problema i s glazbenim udrugama u to vrijeme. Imao si problema s prijavama za glazbene nagrade i to zato jer nisi imao hrvatsko državljanstvo. Stalno si bio na tapeti i stalno se propitivalo jesi li ti hrvatski izvođač ili nisi? Sjećam naših razgovora iz tog vremena. Bio si dosta ljut. Baš ti je to jako smetalo i frustriralo te?

Da, pa kako mi ne bi smetalo. Ja sam završio srednju školu u Hrvatskoj. U Hrvatskoj sam od 90-ih, preciznije od 1992. godine. Prvi album objavio sam 2002. godine i nikako nisam mogao dobiti državljanstvo. Mislim, moja prvi dva-tri albuma bila su nominirana za Porin za album godine i za hip-hop album. Ubijao sam koncertima, nastupao, ali nemam državljanstvo, kao nemam pravo. Tad se to još moglo sve regulirati preko izdavača jer mi je diskograf bio iz Hrvatske. Vlasnik mojih snimka je Menart, slovenska tvrtka koja radi i djeluje u Hrvatskoj.

Sve to oko tebe bilo je nezaustavljivo nakon objave albuma „No sikiriki“, pogotovo pjesme „Pržiii“. Nakon toga svi su znali za tebe i pričali o tebi, tvojim stihovima i repu.

„Pržiii“ je bila crna komedija o tadašnjoj pop-sceni, nešto što je u to vrijeme bilo najbolje i najslušanije. Kako sam ja panker u duši, morao sam to ismijavati i napravio sam to dosta kvalitetno. Napravili smo spot koji je bio presmiješan i prekvalitetan. Tako da je ta pjesma jako odjeknula kada je objavljena kao single. Još u to vrijeme nije bilo YouTubea i nije bilo tih zafrkancija, ali to je doslovce bilo svugdje i svi su vidjeli. Neki su se uvrijedili. Onda sam skontao da postoje u hrvatskoj glazbenoj industriji jaki glazbeni klanovi. Ako ti diraš naprimjer mog pjevača, ako ga pljuješ, nećeš moći ovo ili ono. Mislim, meni to nije izgledalo kao pljuvanje, meni je to izgledalo kao neki stand-up u kojem ću se zafrkavati s nekim osobama koje su nedodirljive na sceni. I to sam radio i mislim da je ta pjesma super prošla, ali poslije nje baš je bio pritisak - idemo mi njega maknuti. Neke emisije bile su ugašene zbog mojih pjesama. Taj album „No sikiriki“ bio je jedna nevjerojatna era jer si imao „Pržiii“ zbog koje su neki glazbenici ustali protiv mene. Imao si i pjesme zbog kojih su neke radijske emisije ugašene. Političari su u to vrijeme, važni političari, znači glavni političari mainstreama i oporbe, raspravljali o mojim pjesmama u političkim emisijama.

Jesi li se tad osjećao važnim, jesi li shvatio koliko brutalni stihovi imaju moć?

Nisam.

To je vrijeme kada se intenzivno razgovaralo, raspravljalo o tvojim stihovima, o tvojoj glazbi. Do tada su te gotovo svi pokušali ignorirati, ali nakon Pržiii to je bilo nezaustavljivo. Je li baš bio pravi razlog „napada“ na tebe to što nisi imao hrvatsko državljanstvo ili je jednostavno pravi razlog bio taj što si bio jak, previše dobar i nekome smetao?

Pa malo sam nagazio neke ljude. Da ih nisam nagazio, ne bi njima to smetalo. Nisam kalkulirao, jednostavno sam bio takav. Sada to ne bih radio jer nemam te emocije u sebi. Ali provokacija mi je bila glavna stvar. Želio sam ljudima predočiti ta njihova ogledala. Uvijek sam gledao svoje tekstove kao nekakva ogledala koja ću staviti ispred slušatelja ili ispred scene ili ispred bilo čega i reći - gledajte se, to je taj mentalitet. Recimo pjesma „Pržiii“ bila je čista provokacija. U ono vrijeme, ako se sjećaš, narodnjaci nisu bili dobrodošli i bili su zabranjeni, manje-više. Tako da sam htio napraviti song koji će biti ubitačan, smiješan, ulaziti u uho i donijeti ono čega se svi plaše. Sad mi to nije gušt. Sada su narodnjaci dobrodošli, sada su narodnjaci pop. Sada su narodnjaci zicer. I to mi se onda ne radi. To možda nije pametno poslovno, ali takav sam. Kad je nešto zicer, bježimo od toga.

Ti si u to vrijeme kroz svoje stihove govorio o socijalnim i društvenim problemima, problemima koji su bili vezani za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Konkretno, album „No sikiriki“ donosi ratne teme. On je bio realan osvrt na stanje tog vremena, na sve ono što se događalo u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Jedan totalno crnjak album, pjesme koje govore i o radnim navikama, kriminalu, životnom standardu. Ali tu ima i ljubomore, strasti, pjesme o stvarnosti, svakodnevici. Prije 20 godina na hrvatskoj sceni to se sve izbjegavalo. Glazba je više bila samo za zabavu. Stihovi su bili tvoje glavno oružje i adut na sceni. Uz sjajnu produkciju, uz dobar beat i provokaciju, na rep-scenu donio si elemente folka koje si uspješno povezao u cjelinu.

Da. Taj je album nastao u pauzama mojih promotivnih koncerata prvog albuma. Mislim, taj je album objavljen dvije godine nakon izlaska prvog albuma koji ni nakon prve godine od objavljivanja nitko nije baš primjećivao niti bio svjestan. Došao je Porin i pitanja tko je taj Edo Maajka koji je nominiran za album godine. Bio sam nominiran s Thompsonom i Gabi Novak. I odjednom smo počeli malo sviruckati, odjednom drugi album s kojim sam htio baš napraviti neki pomak. Imao sam dvije mogućnosti - ili ću ići putem „Prikaza“, raditi pjesme s kojima ću se dodvoravati ljudima još više ili napraviti album koji ću otvoriti s „Ovdje više ne dolaze ni rode“. Recitacijom koja je jako ozbiljna, koja udara u želudac, koja je puna trauma mojih i tuđih. I koja je nastala tako kako je nastala. Nije se kalkuliralo, kako bi to sad izgledalo. Tada nije bilo Facebooka, tada nisi mogao dobiti neki odgovor. Ja sad odem na internet i kad ti objaviš ovaj naš intervju, ja mogu otići u komentare i vidjeti, jeb*** on, on je idiot, što si ga zvao. Znaš, drugačije je to bilo vrijeme, jednostavno. To je baš taj poslijeratni album u kojem sam stavio malo optimizma jer to je bilo moje, to je mene sve jako iznenadilo.

Album je tematski crnjak, a naziv „No sikiriki“ postao je svima poštapalica za pozitivu, poziv za ne-nerviranje.

Tako je, i album nosi pozitivu. Znaš, ti kad slušaš i najcrnje pjesme na albumu, one na kraju imaju neki tračak svjetla. Nije to tmina. Svaka na kraju donosi neko svjetlo.

Ti si zbog rata morao napustiti svoj dom u Bosni i Hercegovini. Najprije si živio u Privlaci kraj Zadra i onda si došao u Zagreb. Kada si zavolio Zagreb? Znamo se jako dugo, pa tako znam da voliš sve što bi bilo i obilježje purgera. Voliš nogomet, voliš Dinamo, bio si u Zagrebu kada je Dinamo pobijedio Partizan 5:0? Volio si Radio 101 itd.

Da, tu utakmicu protiv Partizana gledali smo u stanu. Tada sam pohađao srednju školu u Zagrebu. A na Stojedinici sam počeo i karijeru, a i moja opsesija Stojedinicom počela je malo prije onih prosvjednih skupova. To je bilo nevjerojatno vrijeme, malo ljudi danas se sjeća toga i zna. I Stojedinica se u odnosu prema tom vremenu promijenila i svi su se promijenili. (smijeh). Cijeli Blackout je nastao na Stojedinici. Zapravo, ti prosvjedi su bili jak vjetar u hip-hop jedro. Tamo se iznjedrila ona pjesma za Radio 101, kad Dino Dvornik pjeva refren i gdje su najjači MC-evi bili okupljeni oko Blackouta. Nisam mogao nastaviti studirati u Zagrebu jer nisam imao papire – dokumente. Bio sam izbjeglica i stranac, lomilo mi se srce zbog toga svega. Tu su mi bili svi prijatelji, odrastao sam tu! Morao sam se preseliti u studentski dom u Tuzli i tamo sam studirao i upoznao ekipu s radio-emisije FMJam i shvatio da tamo ima hip-hopa i osnovali smo Defance bend. To je bio crossover bend, imali smo rifove na koje se mora repat (smijeh) jako i snažno. Napustio sam fakultet u Tuzli, vratio se u Zagreb i upisao sam za kuhara, ostavio se fakulteta i počeo snimati demo snimke. Prvi demo snimio sam kod Shota za pjesme „Mahir i Alma“ i „Minimalni rizik“. To se zavrtjelo na Blackoutu, to je tada bila demo emisija. I odmah su počeli stizati pozivi, ja sam počeo ići po izdavačkim kućama. Nekako sam došao do Menarta jer želio sam biti u toj diskografskoj kući. Svi koji su valjali, objavljivali pjesme i albume bili su tada u Menartu. I nije mi bilo ništa važno. Nije mi bilo važno ni kakav ću ugovor potpisati. Ništa mi nije bilo važno. Samo sam htio za Menart snimiti i ispucati iz sebe to što imam. Nisam planirao neku veliku karijeru. Ja sam mislio, s obzirom na to da ću biti kuhar, da možda odradim koju svirku i onda skupim za neki auto sastrane. U glavi mi nije bilo da ću imati dva-tri albuma. Kada sam donio prvi album na miksanje, Miro Vidović pitao me što radim, a ja sam mu odgovorio: Slušaj, ako vama treba kakav kuhar da tu napravimo neku kuhinju, ja vama mogu spremati neke gablece. A on meni kaže: Mali, ti ne razumiješ, ovo je super, nećeš moći biti kuhar. Vježbaj, repaj - to mi je govorio - počni trčati, počni vježbati jer ti ćeš imati koncerte i biti uspješan. Meni to nije bilo ni na kraj pameti, tek nakon Doma sportova sam shvatio – vidi, ovo je stvarno nešto veliko. Ne znam kako to objasniti jer ja općenito imam u životu taj problem jer sam odrastao u izbjeglištvu. Svi mi ljudi koji smo odrasli u izbjeglištvu imamo sindrom da ne znamo vrijedimo li i ne znamo koliko vrijedimo. Mislimo da vrijedimo manje jer smo izbjeglice. Bez obzira na to jesmo li izbjeglice u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji ili Americi, jednostavno to dobivamo od okoline, takav output. I ako si sam, a ja sam bio sam bez roditelja u Hrvatskoj, u nekom trenutku počneš i vjerovati u sve to.

Danas vjeruješ u sebe, u ono što radiš, u svoje pjesme i svoj uspjeh?

Pa opušten sam, nije mi to bitno toliko. Danas, kad radim pjesme, radim samo za sebe. I tada sam ja radio pjesme za sebe, ali sada još više kopam po sebi. Znači, manje gledam na društvo, a više gledam na sebe i gledam kako očistiti neke svoje stvari, nešto s čim se hrvam kod kuće sam. Od četrdesete naovamo, recimo od trideset osme naovamo, posljednja dva albuma, „Put u plus“ i „Moćno“, nastala su na potpuno drugačiji način od svega što sam prije radio. To je velika introspekcija. Svaka linija u svakoj pjesmi na ta posljednja dva albuma nešto mi znači. Jako mi je bitno.

Osobno?

Osobno. Osobno za mene. Osobno za moju obitelj, za moje prijatelje.

Jesi li ikad osjetio ljubomoru, da je netko ljubomoran na tebe zbog tvojih pjesama, zbog toga što si uspio?

Jesam, jesam. Da! Reperi inače imaju vrlo izražen ego, imaju ga svi. I onda je bio taj problem kad ljudi počinju pričati o tome i hvaliti se o tome što oni rade, koliko oni imaju… bla bla bla. I ja sam jednostavno nekad znao prešućivati neke stvari iz svog života da ne bih izazivao druge jer znam što je ljubomora. Osjetio sam je mnogo puta.