Nagrada Music Pub za "Kažu svi da izmišljam"

Damir Urban u emisiji Music Pub autora Zlatka Turkalja.

Kako komentiraš da ti nakon 38 godina karijere, konkretno u ovoj godini, sve ide od ruke. Posljednji uspješan podatak u nizu u ovoj godini je taj da ste ti i tvoj bend u manje od 24 sata rasprodali koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture, koji će biti održan 21. prosinca.

Kao prvo, moram reći da je za mene svaka tvoja emisija djelomično i informativna, pripadaš informativnom programu. Kako komentiram? Stvarno ne znam, s obzirom na to da plakata nema, još nismo ni plakat napravili. Prekinulo se njegovo tiskanje, što ćemo sad? Hoćemo li lijepiti te plakate? A zašto da lijepimo ako nije potrebno? Zapravo na neki način ljude tako i varamo jer ih zoveš s pomoću plakata, pozivaš ih na nešto na što ne mogu doći. Ne znam, ali veseli. Sigurno takva stvar veseli. Mi smo radili fotografije za plakat za koncert u Tvornici kulture. Ja sam bio na koncertu Blixa, odnosno na Einstürzende neubautena, i nakon dugo godina otkako smo posljednji put bili u Tvornici, a jedno vrijeme nam je to bila obvezna stanica, odlučili smo za kraj godine, kao neki rezime, održati ondje koncert. Svi smo se jako veselili tome i posljednjih godina se nekako dogodilo da radimo neke druge stvari, i to je izašlo, kao nema više te Tvornice, barem ne za nas. Kad sam bio na koncertu Einstürzende neubautena i Blixa u Tvornici, stajao sam u publici i gledao ih. Gledao sam tog ostarjelog, ali divnog Blixa i mislio: „Wow, meni ovo fali!“ I ja sam s koncerta poslao sliku našoj menadžerici Lidiji Samardžiji, uz poruku: „Evo, u Tvornici sam, molim te, zovi, dogovori, koji god datum je slobodan, uzmi, svejedno je li to četvrtak, utorak, srijeda, petak – nebitno. Uzmi! Organiziraj nam svirku tamo ove godine.“

Ti i zagrebačka publika imate odličan odnos bez obzira na to nastupaš li u zagrebačkoj Areni, na Trgu kralja Tomislava, u Tvornici ili Saxu. Za svaki nastup traži se ulaznica više.

Da, znaš meni je osobno potreban taj ispit. Da vidim gdje sam i što se događa. Ne mislim na prodaju karata, mislim na promjenu prostora. Odsvirali smo Arenu, radili smo sa Simfonijskim orkestrom i to je u redu, a sad moram zapravo preispitati situaciju i vidjeti kako mi stojimo. Hajde, svirajmo u malom klubu. Svirajmo u klubu gdje će mi publika zapravo biti na 20 centimetara od lica. Svirajmo u dvorani, na pašnjaku ako treba, na svim mogućim livadama i u dnevnim boravcima koji postoje. Želim ti reći da se moraš svakodnevno preispitivati. Svaki put početi od početka. Ja ne želim da na neki način prihvatimo određeni oblik, označimo se za određene prostore i onda, eto, to ponavljamo sljedećih 100 godina.

Imao si dinamično koncertno ljeto, gostovao si u više od 20 gradova. Ali vraćam se na publiku, kako komentiraš tako veliko zanimanje publike za tvoju glazbu, za tebe i koncerte tvoje četvorke? Što se dogodilo? Što se promijenilo u ovih 38 godina tvoje karijere? Što se konkretno kod tebe promijenilo, u tvojem odnosu prema glazbi, prema pozornici, prema publici? Što osjećaš da je drugačije, da se promijenilo u odnosu publike prema tvojim pjesmama, tebi i bendu?

Nemam neki odgovor, nemam ga. Prema nekakvoj logici bi trebalo s obzirom na to da smo sve stariji, a u glazbi su uvijek moderni muzičari koji su in, mlađi ljudi, koliko ja znam. I nekako mi se čini da bi nakon četrdesete godine trebalo pomalo jahati u suton. E sad, ja sam odavno odjahao u suton što se godina tiče, ali vjerojatno je na taj naš odnos o kojem govoriš utjecalo puno detalja, puno stvari malo-pomalo, ne znam. Pretpostavljam da je na sve to utjecalo, na cijeli moj nekakav put – moguće i životni put – možda i moje javno djelovanje, neke stvari koje sam činio izvan glazbe.

Dosljednost?

Možda. Možda i nekakvo ludilo u određenim trenucima, neke stvari koje u prvom trenutku nemaju logiku, čak ni meni, ali poslije se pokaže da je to trebalo napraviti, da je to postala potreba za tim. Možda ljudi to pamte, i možda se stvara nekakva ukupna slika za koju nas, na neki način, publika sada nagrađuje. Ne znam kako drugačije to nazvati, s obzirom na to da ne stvaramo nekakve uspješnice. Ne jašemo po ljestvicama raznih radijskih stanica, nisam česti gost u novinama i emisijama. Ne znam točno, nemam nekakav odgovor. Meni ne preostaje ništa drugo nego se, s obzirom na sve skupa, pjesmama posvetiti na jedan iskren i pravi način. Svoje sam snove i želje, vezano za život i glazbu, već odavno ispunio, živim i bavim se onim čime sam uvijek želio. Mislim da veće ljepote i nagrade u životu čovjek ne može imati ili dobiti. S obzirom na to da radim ono što volim, pitanje je radim li ja onda uopće. Imam divnu obitelj, vrlo skladan odnos i u obitelji i u bendu već dugo godina. Ne znam točno što je drugačije u usporedbi sa situacijama do sada. Sada stvarno imamo malo-pomalo sve veću i odaniju potporu publike. Nemam ti odgovor na to pitanje, ali naravno da sam sretan i da me to veseli.

Za Anu Širić si napisao pjesmu „Kažu svi da izmišljam“, koju sam ja doživio kao onaj trenutaka kada otac za svoju kćer napravi sve da joj bude dobro na početku samostalnog života. Osigura joj lijepi stan i dobar posao da bude zdrava i sretna. Da ima sve! Tako sam ja doživio tvoju pjesmu za Anu Širić.

Ja ti na tome zahvaljujem. Financijski jedino moramo izbaciti iz te priče da ima dobar stan. Poželjeti joj kao dobar otac, to mogu, ali priuštiti ne mogu. Ne mogu ni sebi. Za sve što si rekao, donekle si u pravu. Ana je naš prijatelj, moje obitelji, prijatelj moje djece. Klinci je obožavaju. Prijatelji smo i izvan pjesama i glazbe. I stvarno mi je bila želja da joj napišem pjesmu najbolje što mogu. I radio sam to kao da radim najljepše za sebe. I nadam se da sam to i uspio, i da će joj ta pjesma donijeti samo dobro.

Ana je nakon natjecanja u The Voiceu s pjesmom „Kažu svi da izmišljam“ dobila sjajan vjetar u leđa. Ali ja sam govorio o ljepoti te pjesme. Gdje je sve u skladu – melodija, aranžman, stihovi, vokal.

Pogodilo se sve, ali se i razmišljalo o tome. Ljudi misle da se u umjetnosti negdje nađu tri luđaka pa se dogodi čudo. Nije to baš tako. Razmišljali smo mi o svakom potezu, kako da se zapravo izvuče njezina esencija i ono najljepše od nje. Meni je drago da se ta pjesma sluša u kućama. Da je ljudi slušaju u svojim domovima. To je zapravo najveća stvar koju jedna pjesma može danas doživjeti i dobiti.

Baby Lasagna osvoji je nagrade Music pub za izvođača godine i hit godine za „Rim Tim Tagi Dim“. Kao autor emisije i nagrade Music Pub dodjeljujem ti nagradu za pjesmu godine „Kažu svi da izmišljam“.

O, je…m ti miša! Vau! Nemaš pojma, zapravo nemaš blage veze koliko mi ovo znači. Da mogu birati između hita godine i pjesme godine, birao bih pjesmu godine. Tako da sam dobio najljepšu nagradu koju sam mogao zamisliti. Jako mi je drago da sam na neki način opravdao Anino povjerenje koje mi je ona dala i pokazala. To nije zabavna pjesma i nije pjesma koja je pisana po narudžbi, ili bilo kako drugačije. To je pjesma koja je meni osobno jedna od najbitnijih, a bio sam siguran da će je ona izvesti bolje nego ja, i da takvu pjesmu ne trebam pjevati ja nego ona. I pokazalo se da sam u pravu. Tako da hvala najljepša. Stvarno divno. Puno mi je lakše kad netko govori da je nešto loše, onda se branim, onda sam dobar. Kad mi netko ovakav poklon da i kada ovako nešto lijepo kaže, ja nemam odgovor na to, meni je zapravo neugodno. Evo, majke mi!