Sjećanje na Gabi Novak

Zbogom Gabi

Gabi Novak često je gostovala na Drugom programu Hrvatskoga radija u emisijama Zlatka Turkalja.

Gabi, nakon dvanaest godina diskografske pauze snimili ste pjesmu Fedora Boića Sanjaj, jedini, premda ste odlučno za Music pub rekli da više nećete ulaziti u studio i snimati pjesme. Koliko znam, velik broj autora nudio vam je dobre pjesme, ali ste jednostavno ostali pri svojoj odluci da više nećete snimati. Što to ima pjesma Sanjaj, jedini da ste odlučili ponovo stati pred mikrofon i snimati?

Jesam, to je istina. Jednostavno sam se zaustavila dok se nije pojavila jedna divna ideja mojega Matije koji mi je rekao: „Znaš što, mama, sve je to super, tvoji šlageri i tvoj standard koji njeguješ godinama, ali ja znam dobre mlade glazbenike, idemo napraviti preokret.“ Matija je imao ideju, a ja sam to objeručke prihvatila, da uzmemo veći dio Arsenovih kompozicija i da im damo novo ruho, novo čitanje. To je bio apsolutni pogodak, jer smo samo u jednom tjednu uživo snimili i napravili cijeli CD obnavljanja Arsenovih pjesama. Dogodila se nevjerojatna interakcija mladih ljudi i ta suradnja probudila je u meni još nešto što sam htjela reći, a nekako sam se bila sama zaustavila. To se sve događalo prije moje diskografske pauze koju si spomenuo, a pjesma Sanjaj, jedini, kad sam je čula, odmah je nosila ono nešto, kad jednostavno kažeš – to je to. Bila je nevjerojatno blizu mojem stilu i mojem viđenju glazbe, od aranžmana, teksta itd. Tako je nježna, zapravo, to je jedna divna ljubavna priča.

Vi i Arsen ste u zajedničkom radu postavili visoke glazbene standarde. Sve što se snimili bilo je uspješno, originalno, a većina pjesama kao da je pisana za budućnost, jer je dobar dio njih i danas aktualan, zanimljiv, služi kao inspiracija novim glazbenim snagama.

Hvala na komplimentu. Istina je, kako je na kraju ispalo, mnogo je to pjesama, a zapravo u odnosu na druge moje kolege iz moje generacije ili nešto mlađe, ja nisam napravila tako velik broj pjesama. No one koje sam snimila, ostavile su duboki trag, počevši od prve pjesme Ljubav i šala pa sve do današnjih dana. Imala sam upečatljiv program i pjesme, i to zato što sam o svakoj jako dugo razmišljala. Nisam uletjela u klopku ili ako jesam, to je bilo vrlo rijetko.

Kako je izgledao i kad je bio taj trenutak kad ste se vi i Arsen životno i glazbeno svjetonazorski prepoznali?

Prepoznali smo se oko 1959. godine, uoči Zagrebfesta. Imali smo nekako slične glasove i stavove. Pazi, još onda, a nismo bili zajedno, nego smo bili veliki, veliki prijatelji i uživali smo u glazbi. Sve smo slušali zajedno, premda je svatko od nas imao svoj život. Stalno smo bili zajedno, kao brat i sestra. Postali smo jedno.

U Zagrebu, na Ljetnoj pozornici Tuškanac, 2020. održali ste lijepu edukativnu filmsku glazbenu večer u kojoj ste publici ispričali o svojoj ljubavi prema filmu, kako je izgledao vaš rad na animiranom filmu te koliko ste neprespavanih noći proveli za crtaćim stolom Zagreb filma. Zanimljivo je bilo čuti i detalje o vašoj glumačkoj minijaturi u filmu Ljubav i moda, filmu H 8, pjesmama Sretan put i Netko čeka na tebe iz filma Šavovi. Je li vas gluma ikad ozbiljno zanimala?

Ma kakvi. Oni su mene koristili za film zato što već pjevam u njemu, ali pjevati za film te lajtmotive, to sam jako voljela, to mi je bilo najdraže. Cijeli kapital koji sam nosila iz crtanog filma zapravo nikad nije objavljen i nikad se o njemu nije govorilo. Sve je stalo još u to vrijeme. Međutim, sretna sam jer su me prepoznali ljudi koji su se bavili filmom. Jednoga dana rekli su mi: „Zašto ne bi nešto otpjevala za film, kad nam stalno pjevušiš dok radiš i crtaš u studiju?“ Znali smo raditi danima i noćima jer je trebalo stići na Pulski festival ili neki drugi festival izvan Hrvatske. To je bio na neki način i moj glazbeni početak jer sam otpjevala mnogo lijepih glazbenih tema, a zapravo mi je to i pomoglo da se približim ozbiljnije glazbenom pozivu koji traje šezdeset godina.

Jesu li sva događanja oko vašeg crtanja, rada na animiranom filmu, glasovno oživljavanje likova i vaš glas i pjevanje glavnih filmskih tema za vas bili toliko motivirajući da ste odlučili napraviti još jedan korak prema ozbiljnijem bavljenju glazbom? Zahvaljujući vašem pjevačkom angažmanu na filmu, čuo vas je i maestro Bojan Adamič, koji vam je ponudio suradnju.

Da, on je tada bio u studiju crtanog filma i sve je slušao jer je želio biti suradnik. Preslušao je sve snimke i tako je došao do mojih, s mojim glasom i pitao: „Tko je to snimio?“ I danas se sjećam kako me je ekipa predstavila, a ja sam na razgovor došla u kuti i samo gledala i slušala što će mi on reći. Ponudio mi je suradnju, a ja sam naravno dobro znala za Bojana Adamiča, koji je skladao glazbu za gotovo sve filmove u to vrijeme. Bila sam malo zbunjena i vagala samo što ću napraviti. Nisam znala kako će izgledati moj život bez crtanja za animirane filmove, a nikad nisam imala ambicija za pjevanje, biti pjevačica. Pjevanje je meni bilo usput, uz moje animirane likove, uz moje likovno obrazovanje. Mama mi je rekla: „Moje drago dijete, nemoj ostaviti film, nemoj uletjeti u tu glazbu. To uvijek može za sebe.“ No sve je bilo neizbježno kad je stigao prvi poziv za Zagrebfest na kojem smo se Arsen i ja upoznali. Pjevala sam u alternaciji s Ivom Robićem pjesmu Ljubav ili šala.

Tako je crtačica postala pjevačica, a nakon Zagrebačkog festivala nestala je šala i ostala samo ljubav prava.

Tako je. (smijeh) Onda je krenuo jedan, pa drugi nastup, festivali u Opatiji i Splitu i sve više sam izostajala s posla na filmu. Trebalo je donijeti odluku. Dušan Vukotić mi je rekao: „Gabi, ako to stvarno želiš, ako misliš da možeš još nešto u životu pokazati – otiđi.“ On mi je bio velika podrška, za razliku od moje mame.

Kako komentirate kad vam ljudi sve ove godine otkako nas je Arsen napustio i dalje prilaze i imaju potrebu razgovarati o njemu i podijeliti s vama svoja sjećanja na Arsena? Naravno da Arsen u svakom pogledu nedostaje svima: glazbenoj zajednici, publici i kulturi.

Da, Arsen nedostaje kulturi i svemu što si rekao. Teško je. Meni jako nedostaje kao njegovoj vječnoj supružnici jer izgubiš osobu koju voliš i poštuješ. Živiš pokraj nje i s njom dijeliš život, sve dobro i zlo, i lijepo i ružno. Fale mi njegove doskočice, jutra u kojima smo zajedno gledali Dnevnik uz prvu kavu i Arsenovu cigaru. Navečer smo znali gledati filmove ili nešto zanimljivo. Znali smo zajedno slušati glazbu. Sve smo nekako dijelili i uvijek sam mu bila velika podrška u onome što je on odlučio da je dobro. Jako sam sretna što sam imala mogućnost živjeti s tako zanimljivom, talentiranom i karizmatičnom osobom. Bože moj, baš fali. Nije lako.

Postoji sjajna pjesma o životu i odnosu prema ljudima koji su nam prijatelji samo onda kad nas trebaju, koju ste snimili vi, Arsen i Drago Mlinarec. „Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi. Čistim svoj život, to hrđa je i tmina i ostat ću bez ičeg, al' bolja je tišina.“ Na tu temu Arsen je u emisiji Music pub između ostalog ispričao: „Uvijek imaš oko nogu onih koji se petljaju kao lažni prijatelji, koji se imenuju mojim najboljim prijateljima. Ja kažem: prijateljstvo je dvosmjerna cesta. Kao što je i ljubav dvosmjerna. Ne volim čovjeka povrijediti, to mi nije nikad namjera, ali isto tako imao sam jednog čovjeka, kojeg neću imenovati, vrlo uglednog skladatelja velike fame. Povezivalo nas je dvostruko kumstvo, najbliže što postoji. Povezivalo nas je sve, srodnost duša, pobratimstvo duša u svemiru. Onda sam jednoga dana saznao iz drugih izvora da je on ljut jer sam ja negdje greškom pobijedio na festivalu, a nije on. Ljudi moji mili. On je sasuo na mene drvlje i kamenje. A znate kako sam ja to riješio? Podigao sam telefonsku slušalicu i rekao samo jednu rečenicu: „Da znaš da znam“ i spustio slušalicu.

On je to riješio na taj način i to je sjajno. Zapravo, divno je to rekao i to je velika istina. Kod mene je isto bilo jedno čišćenje, ali ne tako određeno vezano za neke sukobe. Jednostavno sam biološki osjetila kako me ljudi varaju i ta kvaliteta za koju sam mislila i pretpostavljala da je imaju i da su mi vjerni, na kraju je pokazala da nije tako i da to nije to. Znači, kod mene su oni bez nekog sukoba samo otpadali i sami su vidjeli da više nisu u igri mojih emocija i mojega života. Arsen mi je uvijek govorio: „Gabi, pazi kad ja odem. To je strašna rečenica, samo misli na sebe i svoje zdravlje. Dobro znaj s kim imaš posla i čuvaj samo obitelj, Matiju i našu Lu.“ To mi je stalno govorio. Naša Tereza je to uokvirila, jer se to njoj jako dopalo. Prije nekih godinu dana sama sam to osjetila i došla do te životne spoznaje.

Nisam Vas nikad pitao, koje su Vam Arsenove najljepše pjesme, koje posebno iz nekog razloga volite?

To je tako teško reći, da. Rekla bih “Kuća za ptice”, to je fantastična pjesma. On je napravio, recimo, “Sve te vodilo k meni”, dvije prekrasne pjesme koje su posvećene meni, “Gabrijela”, za Lu prekrasnu pjesmu itd. Možda, prema temperamentu, sagledavanju i načinu na koji ja pjevam, izdvojila bih pjesmu koju sam sve više i više s Matijom realizirala kad smo bili sami na sceni. “Pusti me da spavam”, to je upravo pjesma koja meni toliko leži. I tu sam ja već napravila više, ne da sam se držala pjesme kako je napisana, notno i tekstovno itd., nego kao jednu malu kazališnu predstavu jer svaki ti stih daje tu mogućnost, kao neka predstava, znaš. Stvarno, iskreno govorim. Jedna mala pjesma koja toliko sjajno govori i objašnjava jednu ljubavnu vezu. Daje takve mogućnosti da se ispoljiš i da možeš napraviti čudo od svake kitice, svakog dijela pjesme. Daje ti sve mogućnosti jedne male predstave.

To što govorite ja čujem i kada izvodite pjesmu “Ni ti ni ja”.

Ajoj da, da… i to je dobro. Pa ima toga jako puno.

Što je Arsenu bilo važno? Što je smatrao nagradom i priznanjem za svoj rad? Mi koji ga dobro znamo, znamo da nije volio hvalospjeve i divljenja, barem ne javno, ali Vi ga znate najbolje.

I to je istina. Nikad nije volio. Nikad nije volio i teško je primao te nagrade, ali bio bi i povrijeđen kad ne bi dobio neku nagradu, a smatrao je da ju je zaslužio. To je bio neki njegov oblik slabosti, ali u dubini se radovao nagradama. Ne daj Bože da netko nije pogodio ono što je on mislio i zašto je smatrao da je zaslužio da dobije nagradu.

Kako je bilo živjeti 24 sata na dan uz pjesnika, uz glazbenika, slušati kako nastaju glazbena remek-djela, a onda u prolazu svojega stana između sobe i kuhinje susretati sve one poznate ljude koji su surađivali ili jednostavno trebali Arsena?

Trebali su ga! Ajme meni burnoga života, nije mi bilo zaista lako, nije mi bilo lako tim više što sam ja nosila svoju karijeru i svoj poziv i jer sam odlučila krenuti u te glazbene vode, ali kuća je uvijek bila puna. Svi su htjeli doći, svi su se htjeli družiti, ona je baš bujala sva. Kad je Arsen, nažalost, zaspao zauvijek, često sam u tom prostoru razmišljala kako se to sve iscijedilo, kako sve to skupa nestaje, kako ljudi s kojima smo se družili odlaze. Ne bih mogla uopće reći da je to stan, nego bih prije rekla da je to jedan mali muzej, puno slika, puno lijepih stvari, uspomena, važnih nagrada, Porina… Pravi jedan mali muzej u kojem, i da se ništa ne događa, dovoljno ti je samo da gledaš pa onda nešto od toga izdvojiš što je sve bilo u vezi s time, pa već napuniš cijelu jednu stranicu života.