Hrvatski bas-bariton Krešimir Stražanac u suradnji s dirigentom Philippeom Herrewegheom u izvedbi djela Fauréa, Brahmsa i Stravinskog

Philippe Herreweghe odabrao je sakralnu glazbu trojice skladatelja čija se djela rijetko izvode zajedno. Bogato orkestrirani repertoarni vrhunci poput Stravinskijeve Simfonije psalama i Fauréova Rekvijema naći će se uz bok Brahmsovoj ranoj skladbi Begräbnisgesang za mješoviti zbor i puhačke instrumente.

U emisiji Koncert četvrtkom 5. svibnja u 20 sati na Trećem programu Hrvatskoga radija slušamo koncert održan 6. rujna prošle godine u dvorani Filharmonije u Berlinu, u sklopu berlinskog Musikfesta. Dirigent Philippe Herreweghe posvetio ga je pedesetoj obljetnici smrti Igora Stravinskog koja se obilježavala prošle godine. Zajedno sa svojim ansamblom Collegium Vocale Ghent te Orkestrom Champs-Élysées odabire za drugi dio programa dobro znanu Stravinskijevu Simfoniju psalama, kao i mladenačko djelo Johannesa Brahmsa, Begräbnisgesang, op. 13. Na početku je izveden Rekvijem Gabrijela Fauréa u kojemu je solistički, zajedno sa sopranisticom Dorothee Mields, nastupio hrvatski bas-bariton Krešimir Stražanac. 

Stravinskijeva skladba, vokalna simfonija koja se temelji na latinskim stihovima psalama, skladana za 50. obljetnicu Bostonskog simfonijskog orkestra, zrelo je djelo u kojemu se poznati bonvivan kazališnih i koncertnih pozornica okreće religioznoj tematici, odabirući tekst i stil uglazbljenja kojima postiže dimenziju onkraj religioznosti. Traži nadahnuće u starim tekstovima, koji prethode rađanju kršćanstva, nove vjere nasuprot staroj židovskoj vjeri, a referira se usto i na veliki raskol, odvajanje katoličke i ortodoksne crkve, koristeći ortodoksne crkvene moduse u prvom i trećem stavku simfonije, a zapadnjačku crkvenu tradiciju u fugalnom srednjem stavku.

Brahms svoje djelo sklada u dobi od 25 godina, za vrijeme boravka u Detmoldu, gdje je od 1857.-1859. radio kao pijanist i učitelj klavira, te kao zborovođa i dirigent. Tijekom tog vremena intenzivno se bavio ranom glazbom, a ovom skladbom odjekuje njegova obuzetost J. S. Bachom.

Gabriel Fauré u svom Rekvijemu odmiče se od tradicije, ne želeći djelo koje bi izražavalo strah od smrti i posljednjeg suda, već nadu u preobraženje.

Herreweghe povlači paralele između odabranih djela, ocrtavajući duhovni put preobrazbe, od lamentacije, preko molitve, do slave Boga i na kraju spasenja.