Romeo i Julija Charlesa Gounoda u izravnom prijenosu iz njujorškog Meta

Dvoje pjevača na vrhuncu svojih moći – blistava sopranistica Nadine Sierra i tenorska senzacija Benjamin Bernheim – nastupaju zajedno kao ljubavnici u raskošnoj Gounodovoj adaptaciji Shakespearea, s glazbenim direktorom Meta, Yannickom Nézet-Séguinom na dirigentskom podiju, s jednim od najomiljenijih partitura romantičnog repertoara. Vrhunsko uprizorenje Bartletta Shera također uključuje baritona Willa Livermana i tenora Fredericka Ballentinea kao velike rivale Mercutia i Tybalta, mezzosopranisticu Samanthu Hankey u ulozi nestašnog paža Stéphana i bas-baritona Alfreda Walkera u ulogi Frèrea Laurenta.

Praizvedena u Théâtreu Lyrique u Parizu 1867., Gounodova je opera jedna od najuspješnijih uglazbljenja ljubavne priče o Romeu i Juliji, a ujedno i najbolji primjer francuskog romantizma, tradicije koja prije svega cijeni suptilnost, senzualnost i graciozno vokalno izvođenje ponad ekstravagantnijeg vokalnog stila. Opera se odmiče od igre riječima u izvornoj drami i stavlja fokus na dvoje zaljubljenih, koji zajedno pjevaju četiri dueta, uključujući i kratki završni susret u sceni grobnice koji ne postoji u drami. 

Charles Gounod (1818. – 1893.) već je zarana u svojoj karijeri postao jednom od središnjih figura francuske glazbe, postigavši prvi veliki uspjeh svojom operom Faust 1859. Jules Barbier (1825–1901) i Michel Carré (1821–72) bili su vodeći libretisti svog vremena u Francuskoj, osiguravajući libreta za mnoge opere, među kojima su Fausta i Mignon (oba prema Goetheu), Hamlet za Ambroisea Thomasa i Hoffmannove priče za Jacquesa Offenbacha.

Za Shakespeareova života, Italija je bila zemlja mnogih malih gradova-država u stalnim međusobnim ratovima, ali je ta ista zemlja bila i kolijevka renesanse, sa svojom zapanjujućom eksplozijom umjetnosti i znanosti. Slika koju priziva mjesto radnje u drevnom gradu Veroni, prekrasan je, ali opasan svijet u kojem se nasilje može roditi, jednako kao i poezija. U produkciji Meta radnja se seli u 18. stoljeće.

Gounod klasičnoj tragediji daje elegantnu glazbenu auru koja odražava uzvišenu poeziju originala. Kada želi istražiti tamniju i nasilniju stranu priče, stvara dramu bez bombastičnosti, osiguravajući napetost kroz suzdržanu melankoliju. Za bezbrižnije trenutke priče, Gounod je osigurao onu vrstu živahnih melodija zbog kojih je njegov Faust postao veliki hit kod publike. Jedan takav događa se sredinom prvog čina, kada glavna junakinja izlazi na pozornicu s vrtoglavim koloraturnim draguljem "Je veux vivre dans ce rêve." Trenuci kao što su ovi dodaju glazbenu i dramsku teksturu tragediji, kojoj se dive zbog raskošnih kontrasta svjetla i tame.

Izravni prijenos iz Metropolitan opere u New Yorku pratite na Trećem programu Hrvatskoga radija u subotu 23. ožujka od 18.00 sati