Iz Svete Zemlje: Što je Isus jeo?

Odlazimo u Svetu zemlju, područje koji židovi, kršćani i muslimani smatraju svojim svetim tlom. Sveta ili Obećana zemlja kao da je svačija i ničija. Pusta a bogata, onda voljena a zbog politike nevoljena, mnogo puta rušena pa izgrađivana, suha a tako plodna, mala a tako velika. Imam dojam kao da svi traže mjesto pod suncem a nitko nije siguran hoće li ga pronaći! Nevoljko putujemo u Svetu zemlju. Opet rat. Nadamo se miru – a poruke mirotvoraca kao da ne stižu. U toj čudesnoj svakodnevici ponukalo me da približimo Svetu Zemlju na jedan sasvim novi način prostor kroz život, ljudi i običaje u Bibliji. Dakle putujemo s Biblijom u ruci u želji da dopremo su život ljudi koji su živjeli tisućama godina prije nas na spomenutom prostoru. 

Pa samo malo omeđenosti prostrne ipak jer ako govorimo o geografiji Svete Zemlje, onda govorimo o Galileji, Samariji i Judeji te o Mrtvom moru. Geografski smo se odredili a mojoj suputnici sveučiličnoj profesorici u mirovini Slavici Dodig koja se klinički i znanstveno smjestila na području medicinske biokemije s mnoštvom znanstvenih radova dala sam jedan poseban vremeplovski instrument kako bi lakše putovali, jer je naša sugrađanka Slavica i autorica brojnih knjiga iz Biblijske tematike – od Leksikona biblijskih žena, pa muškaraca, Biblijske medicine, imena, djece, mladih i starijih osoba u Bibliji, pa krajolika a vrijedno završa novu knjigu pod nazivom Što je Isus jeo? 

Sveta zemlja u Bibliji je pojam za Obećanu zemlju odnosno Kanaan, zemlju crvenog grimiza, koju je Bog obećao dati potomcima Abrahama, Izaka i Jakova. To je Domovina Božjeg naroda, naroda kojem se Bog objavio, naroda koji je objavljenog Boga prihvatio, naroda koji je u bogočovjeku Isusu Kristu prepoznao utjelovljenu Božju Riječ i Mesiju. Obećana zemlja opisuje se kao zemlja kojom teče med i mlijeko, dakle, zemlja svekolikog izobilja. Biblija ju opisuje kao zemlju dolova i brjegova; zemlju potoka i vrela, zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, meda i maslina; zemlja u kojoj nećeš sirotinjski jesti kruha i gdje ti ništa neće nedostajati (Pnz 8,7-9)

Iz mnogih arheoloških istraživanja možemo saznati mnogo o navikama i hrani na području Svete Zemlje

Najstarije nalazište nalazi se na jugozapadnoj obali Galilejskog jezera, u blizini grada Kinereta. Odnosi se na razdoblje od prije 23.000 god pr. Kr. Nazvano je Ohalo II., a odnosi se prvenstveno na samonikle biljke. Identificirane su sjemenke od oko 140 biljnih vrsta (skupljeno je oko 150.000 uzoraka). Na području tog nalazišta pronađeno je sjeme divljih trava, korova, divljih žitarica-pir, ječam i zob, divlje mahunarke -leća i graška te divlji plodovi: mušmulasti glog, žižula, badem, pistacija, hrast, maslina, sirijska kruška, vinova loza i drugo. U špilji Raqefet u brdu Karmelu u blizini Haife, kasnijim analizama potvrđeno da su ljudi su od ječma proizvodili pivo, a 10 tisuća godina prije Krista, pekli su kruh od divljih žitarica na kamenim ložištima. U Gilgali u Jordanskoj dolini, sjeverno od grada Jerihona 10.000 i 9.400 pr. Kr. pronađeni su pougljeni ostataci samoniklih biljnih vrsta žitarica, leće, graška, loza, smokva, badem, pistacija. A kruh se pekao od pripitomljenih žitarica. Južno od Haife, na lokalitetu nalazišta Atlit Yam oko 8.500 – 8.300. pr. Kr., stanovnici su imali ovce, koze, svinje, pse i goveda, skladištili su ribu i njome trgovali.

Paleontološka i arheološka nalazišta iz Biblijskih vremena odnose se na grad Jerihon oko 3500 - 3300. pr. Kr. U drevnim grobnicama pronađene su koštice maslina, ulomci stabla maslina kao i zapisi na glinenim pločama. Svi koji su posjetili Svetu zemlju znaju da ondje još vijek ima maslina iz Isusova vremena, primjerice: Sjeverno od Betlehema raste maslina koja potječe iz Isusova vremena; Maslinska gora i u podnožju Getsemanski vrt koji je maslinik Pored dvorane posljednje večere u Jeruzalemu postoji maslinik s tisućljetnim maslinama.

Što Biblija govori o prehrani?

Svakodnevna prehrana zasnivala se na biljnoj hrani. Uz juhe i variva obavezno su jeli kruh koji su kidali i umakali u zdjelu s juhom ili varivom, vadeći povrće a ponekad i kuhano, otkošteno kuhano meso. Naime, budući da nije postojao pribor za jelo, odlomljenim komadom kruha grabili su povrće ili komadić mesa iz variva. Nedjeljom i bladanom jeli su pečeno meso – janjetinu, kozletinu ili perad.

Obroci su bili doručak, ručak, večera . Doručak se posluživao rano ujutro a uz nezaobilazan kruh posluživali su se mlijeko i sir, masline, ukiseljeno povrće i šaku grožđica. Za ručak, kruh bi umakali u maslinovo ulje ili ocat ili bi ga jeli s češnjakom ili lukom. Oni koji su radili u polju, ondje su i objedovali ručak koji su si sami donijeli ili im ga je netko donio, npr. robovi, sluge. U vrijeme žetve zrnje žitarica jeli su svježe, a često su ih prethodno pržili (Rut 2).

Sv. Josip je odlazeći na radilišta na kojima je radio kao tesar i zanatu podučavao Isusa, sa sobom je vjerojatno nosio uobičajeni ručak. Prema nekim autorima Josip je odlazio u grad Seforis koji je od Nazareta bio udaljen oko 6 km. Bio je to veliki grad, u prvom stoljeću imao je oko 45.000 stanovnika i bio je mjesto intenzivne gradnje javnih zgrada i velebnih kuća. Po povratku kući Marija je Isusa i Josipa dočekivala s obilnijom večerom.

Večera je bila glavni obrok, a u siromašnim porodicama možda i jedini. Bilo je uobičajeno da se za večeru okupljala cijela zajednica: članovi porodice u krvnom i bračnom srodstvu, sluge, robovi, stranci prolaznici i gosti. Žene su za večeru posluživale juhu ili varivo od povrća ili mahunarki. Obično su variva bila poslužena u zajedničkom loncu u koji je svatko umakao svoj komad kruha .Katkada su jeli sir te sezonsko ili suho voće, npr. dinje, marelice, smokve, grožđice. Večera je bila prilika za porodično okupljanje.

Što je Isus jeo?

Sve u svemu, Biblija daje mnoštvo informacija o tome što je Isus jeo, a uglavnomje jeo sve što su jeli i prije njega tisućama godina. A Isus je je zasigurno razno voće i povrće, a dio iz Markova evanđelja (11,12-14) daje naslutiti kako je volio pojesti smokvu. Na njegovom stolu bila je i riba. Kako su čak sedmorica Njegovih učenika bili ribari, pretpostavka je da je Isus u raznim prigodama jeo ribu sa svojim učenicima. Zanimljivo je kako seu ranim biblijskim vremenima, čita da je Bog ljudima rekao da mogu jesti ribe s perajama i ljuskama iz rijeka ili mora. Na stolu je bilo i meda, jer prisjetimo se kada je Bog predao izraelskom narodu Obećanu zemlju, ona je bila poznata kao zemlja u kojoj teče mlijeko i med, ili kako bi mi danas rekli bio je to sinonim za plodno područje za proizvodnju hrane. Med je prema evanđeljima bio ključna namirnica u prehrani Ivana Krstitelja. Sirovog kozjeg mlijeka i sira bilo je napretek u biblijska vremena, a janjetina bila popularno meso koje se jelo posebno za Pashu, pa gotovo sigurno možemo reći da je i Isus jeo i janjetinu.

Kruh je i onda i danas važn! 

U Bibliji se kruh više puta a postoji i recept: „Uzmi pšenice, ječma, boba, leće, prosa i raži, stavi to u jednu posudu i pripravi od toga sebi kruh. Jest ćeš ga onoliko dana koliko budeš ležao na svojoj strani: sto i devedeset dana.“ (Ezekiel 4, 9)

Malo ječmenog kruha i maslinovog ulja i čovjek je sit, a vjeruje se da se maslinovo ulje koristilo za većinu obroka. Naime, u biblijska je vremena maslinovog ulja bilo u izobilju, uslijed obilnog uroda maslina koje rađaju i do duboke starosti. Getsemanski vrt, u kojem se Isus molio za izvršenje Božje volje noć prije Njegovog raspeća, poznat je po kvrgavim, uvijenim maslinama. U Novom zavjetu spominje se maslinski vrt gdje je Isus proveo posljednju noć prije smrti te je tamo i uzašao na nebo.

Kako su se ljudi međusobno darivali ? 

U određenoj slobodi tumačenja možemo spomeniti kako su ljudi jedan drugom nosili darove. Pa samo još dodajem: „Njihov otac Izrael reče im: “Kad je tako, neka bude, ali učinite ovo: metnite u torbe najbiranijih proizvoda ove zemlje i ponesite na dar onom čovjeku: nešto balzama, nešto meda i mirodija, mirisne smole, pa lješnjaka i badema.“ (Postanak 43, 11)

Izvor: @Prstom po globusu