Kapela Sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom: Biser freskoslikarstva

Kapela sv. Ivana Evanđelista u Ivaniću Miljanskom jedan je od najvrjednijih primjera srednjovjekovne sakralne baštine Hrvatskog zagorja. Autorica emisije Vesna Jurić-Rukavina i njezin sugovornik mons. Nedjeljko Pintarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, nakon posjeta kapeli predstavljaju ovu iznimnu kulturnu vrijednost in situ i približavaju je široj publici. 

U kapeli je sačuvan iznimno vrijedan ciklus kasnogotičkih zidnih slika iz 15. stoljeća, među najznačajnijima u kontinentalnoj Hrvatskoj. Arhitektura objekta, koja objedinjuje gotičko svetište, baroknu lađu i kasnije ruralne preinake, svjedoči o slojevitoj povijesti prostora te ističe važnost očuvanja i odgovorne prezentacije kulturne i duhovne baštine.

Poseban biser sakralne baštine Općine Zagorska Sela jest kapela svetog Ivana Evanđelista iznad naselja Ivanić Miljanski, smještena na manjem platou. Zbog kosine brijega djeluje gotovo poput utvrde s koje se nekoć mogao nadzirati okolni teren u slučaju obrane. Kapela čuva iznimno bogat ciklus srednjovjekovnih zidnih slika, a u njezinoj je strukturi sačuvano i gotičko svetište iz 14. ili 15. stoljeća, zbog čega se ubraja među najstarije sakralne objekte na području Zagorskih Sela. 

Iako je tijekom vremena barokizirana, kapela je sačuvala izvorno gotičko svetište. Gotički elementi očituju se u užem i nižem prostoru svetišta, mjestimice sa zašiljenim lukovima i zidanim kontraforima. Lađa kapelice obnovljena je u baroknom razdoblju, čime je dobila jednostavnu jednobrodnu strukturu te skromne, ali pobožne barokne oblike karakteristične za ruralno Zagorje. Ovakav je stil obilježio obnovu brojnih seoskih crkvica u 17. i 18. stoljeću. Toranj iz 1694. godine dodatno svjedoči o ranobaroknom graditeljstvu u ovom kraju. Barokna kapa tornja građevini je u tom razdoblju dala njezin prepoznatljiv siluetni oblik. Kapela sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom osobito je vrijedna jer u sebi objedinjuje tri stilska razdoblja: gotiku, barok i ruralne preinake 19. stoljeća.

Kao dio mreže malih zagorskih sakralnih zdanja, kapela čuva lokalni identitet te je smještena na arheološki i povijesno osjetljivom položaju. Predstavlja jedan od najvrjednijih povijesnih krajolika u općini. Kao i druge seoske kapele, bila je mjesto zavjeta, procesija i lokalnih blagdana, okupljalište stanovništva raspršenog po brjegovima te važan identitetski oslonac u prostoru u kojem su župe bile prostorno udaljene.

Zidne slike u crkvi sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom,datiraju se približno između 1447. i 1450. godine, a njihov je donator najvjerojatnije bio grof Fridrik II. Celjski, u čijem su se posjedu tada nalazili vrbovečko vlastelinstvo i župa sv. Katarine u Zagorskim Selima, s filijalnom kapelom sv. Ivana. Slikani sloj na svodu izveden je tehnikom in secco, dok su zidne slike na zidovima rađene tehnikom in fresco. Izvela ih je slikarska radionica koja je tijekom četrdesetih i pedesetih godina 15. stoljeća djelovala za grofove Celjske, pretežito na njihovim posjedima u današnjoj Sloveniji. 

Najstariji dosad poznati pisani spomen crkve potječe iz kanonske vizitacije iz 1639. godine, u kojoj se, uz župnu crkvu sv. Katarine pod Velikim Taborom, navodi i filijalna crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju. O značenju crkvice sv. Ivana u Ivaniću Miljanskom govori i mons. Nedjeljko Pintarić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i dugogodišnji predstojnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, koji kapelu opisuje kao „mistično mjesto koje govori o otajstvu vjere, povijesti spasenja i visokoj umjetničkoj vrijednosti zidnog oslika, ali i o velikoj svijesti naručitelja i donatora koji su ovu kapelu podigli i lijepo opremili“.

Kako ističe, vrhunac umjetničke kvalitete predstavljaju prizori Raspeća i pasijskog ciklusa, dok Poklonstvo kraljeva ima najveće ikonografsko i narativno značenje. Majka Božja s Djetetom i sv. Ivan Evanđelist ističu se kao središnji pobožni motivi. Mons. Pintarić pritom naglašava važnost Legende aure (Zlatne legende) kao temeljnog ikonografskog izvora, prema kojemu su se umjetnici oslanjali na autoritativne životopise svetaca, a ne na vlastitu invenciju. Da je tomu tako jasno je vidljivo na monumentalnoj kompoziciji Pohoda i poklonstva triju kraljeva iz 15. stoljeća, koja objedinjuje sve ključne događaje povezane s tom temom. Freska ima snažnu katehetsku funkciju te potvrđuje postojanje promišljenog i zaokruženog teološkog programa. Uz kapelu se veže i prikaz sv. Kristofora na pročelju, izvorno monumentalnih dimenzija, koji je vjerojatno zauzimao čitavu visinu lađe sve do krova. Danas je sačuvan samo gornji dio prikaza. Općenito, govoreći, freske 15. stoljeća donose realistične prikaze svakodnevice, društvenih slojeva, vjerovanja i strahova, nudeći vrijedan uvid u tadašnje shvaćanje svijeta, religije i društvene hijerarhije. Njihova narativnost suvremenom promatraču približava stvarni život kasnog srednjeg vijeka, dok su istodobno služile kao snažno vjersko i moralno sredstvo – svojevrsna Biblia pauperum ili „Biblija za nepismene“ ističe mons. Pintarić te dodaje kako je pitanje prezentacije fresaka iznimno zahtjevno jer cilj nije samo njihovo izlaganje, nego i očuvanje te tumačenje njihova značenja. Prezentacija in situ zahtijeva organizirano i stručno vodstvo. U kulturološkom smislu crkva ostaje središnje mjesto vjerskog života, ali i čuvar lokalne baštine koji povezuje zajednicu s njezinom poviješću i tradicijom, te je tako zanimljiva i široj javnosti i turističkoj ponudi.