Englez na splitskom karnevalu 1847.

Drugi nastavak feljtona profesora Frane Barasa o starim splitskim karnevalima, ovaj put iz sredine 19. stoljerća.

   Osim po Rivi, Pjaci i ulicama, Splićani su o pokladama uvelike ludovali i u zatvorenim prostorima. Zahvaljujući zapisima Andrewa Archibalda Patona (1811.-1874.), koji se godine 1847. zatekao u Splitu, saznajemo kako je primjerice izgledao otmjeni krabuljni ples u Plemićkom casinu (na prvom katu palače Milesi), a kako pučki, takozvana monfrina, u javnoj dvorani u sklopu palače Tartaglja.

  Za onaj u Palači Milesi kaže da je bio “nešto najblistavije” što je uopće vidio u Dalmaciji. Velika plesna dvorana bila je ukrašena brojnim svijećnjacima i raskošno dekorirana. Sa strane je imala nekoliko odaja namijenjenih čitanju, ispijanju kave, te raznim društvenim igrama. U mnoštvu maštovito odjevenih krabulja i gospode u frakovima, osobitu mu je pozornost privukao: “Vrag s rogovima i neobičnom krunom, lica crna kao ugljen; Crno Veličanstvo nosilo je odijelo zagasito crvene boje pomiješano s crnim. Činilo se da je najozbiljniji dio društva bio oduševljen njegovim zlobnim obraćanjem prisutnima, a govori se da je on redoviti gost svih krabuljnih plesova...” Skakutao je od jednog do drugog uzvanika i zajedljivo ih peckao duhovitim dobacivanjem. Još su se isticale dvije prilično dekoltirane “robinjice u zlatnim okovima, a zlobnici mi rekoše da su varalice te da im je zadatak zarobiti priređivače zabave”. Postariji Francuz nosio je “odjeću iz doba Luja XIV s raskošnim čipkama, vrpcama i mačem o pojasu...”

  Prisutni autor Englez bio je odjeven kao “ugledni muslimanski trgovac kojeg zanimaju samo vino i valcer.” Ludo su se zabavljali sve do zore, ali nije bilo nepristojnosti ni neumjerenosti u ponašanju...

  Drugoga dana posjetio je pučku zabavu (monfrinu) koja se održavala u dvorani iznad kavanice (u današnjoj Šubićevoj ulici) gdje “bosanski trgovci običavaju igrati domino”. Već na ulazu začuo je zvuke Straussova valcera i topot nogu. Nakon što se popeo “strmim vratolomnim stubama”, te “plativši vrataru 8 novčića” zatekao se u “dugoj plesnoj dvorani s dvama zrcalima pozlaćenih ili izblijedjelih okvira punih tragova muha, koju je osvjetljavao veliki kristalni luster star najmanje jedno stoljeće!”

  Krabulje nisu bile raskošne kao one u palači Milesi, ali bilo je i te kako veselo. Prisutne žene odreda su bile odjevene u domino. Pozornost mu je privukao osebujni orkestar: trubač “volovskog vrata, surova izgleda, napuhanih obraza i lutajućih očiju odjeven u mornarski kaput”. Zatim, visoki, “mršavi, ćelavi violončelist s velikim naoćalima odjeven u otrcano crno odijelo”. Vrhunac je predstavljao žgoljavi violinist čiji su “pokreti ruku, violine, glave i tijela izvodili kretnje zamršene poput astronomskog sustava.” Meštar ceremonijala bio je odjeven u prastaru talijansku kneževsku odoru. Neki visoki mršavko, kostimiran u pukovnika, prskao je prašnjavi pod vodom iz izbušena lonca. Duhovitu skeč-lakrdiju “šišanja” uz pjevanje arija iz Figarova pira, izvodili su lokalni brijač sličan buldogu i njegova mušterija. Svi su se ludo zabavljali ne obazirući se mnogo na lijepo ponašanje. Na kraju se od nekuda pojavio i lovački pas koji je izazvao strku među ženama skrivajući se pod suknjama. Meštar i pukovnik ipak su ga uspjeli ščepati i izbaciti van dvorane...

  Dvadesetak godina poslije, splitski dopisnik zadarskog "Narodnog lista" / Il Nazionale" (8. ožujka 1865.) opširno izvještava o brojnim krabuljnim plesovima priređenima u Slavjanskoj čitaonici, Plemićkom kasinu, Teatru Bajamonti, po Velom varošu i po privatnim kućama. Najuspjelijima drži one u Čitaonici na Obali gdje ih je održano čak šest. Tamo se plesalo narodno kolo i kadrila te pjevale narodne zborne pjesme. Sudionici su bili kostimirani u splitske, kaštelanske, bokeljske, crnogorske, sinjske, zagorske, hrvatske i druge nošnje. Hrvatska trobojnica lepršala je u kosi skoro svih plesačica. Prostor je bio premalen za sve koji su željeli prisustvovati. Oduševljeni povici "živio!" upućivani su najboljima plesačima i "našoj slavenskoj narodnosti".

     Posljednjih karnevalskih dana u privatnom kazalištu gradonačelnika Antonia Bajamontija (gdje je inače bila zabranjena upotreba hrvatskog jezika!) na kostimiranom plesu priređena je i bogata tombola. Glavni su zgodici bili "dva napoleondora, nekoliko cekina, dva para kopuna, kolač s bocama..." To je privuklo mnoštvo maloga puka i potvrdilo poslovicu - kaže dopisnik - "da se riba lovi kroz usta..." Među privatnim plesovima hvali onaj u palači obitelji Cambi, koji se osobito odisao "narodnim duhom".

     Od 1873. o pokladama je osobito veselo u Slavjanskom napretku: pleše se svake nedjelje, a svečanu završnicu predstavlja veliki krabuljni ples za težake, obrtnike, intelektualce. Nakon prelaska Općine u ruke narodnjaka (1882.) splitski se karneval sve to više oslobađa uvoznog venecijanskog kolorita te izvornost traži u nasljeđu domaće slikovite baštine. Od 1893. u gledalištu novosagrađena Općinskog kazališta plesovi se pretvaraju u oduševljene manifestacije hrvatstva i slavenstva. Neiscrpna invencija splitskih šaljivdžija duhovito je parodirala autonomaške fosile i simbole Austrougarske Monarhije...

Frano Baras