Sjećanje na butige starog Splita (2)

Drugi nastavak feljton Frane Barasa o starim, nekad popularnim a danas zaboravljenim trgovinama.

   U mojim uspomenama iz djetinjstva još uvijek žive slike i mirisi davno zaboravljenih splitskih dućana i dućančića od kojih su neki vukli porijeklo iz 19. stoljeća...

   Dok bi silazili s Marjanske ceste niz Veli varoš najprije bi zastali na Stagnji (raskrižje Križeve i Kamenite) pred butiginom Stare Zlodrinice. Ta minijaturna trgovina mješovite robe - danas bismo rekli mini-market - bila je krcata tajanstvenih polica, ladica, vreća i vrećica, bačava i bačvica, četvrtastih ili okruglih limenki. Na dovratku je visio bakalar, haringe i neizbježni snopić luća (iverci smolaste borovine za potpaljivanje vatre, tada još nije bilo električnih štednjaka!). Pričinjalo mi se kao da je debeljuškasta, razgovorljiva starica i njena kamena kućica s dućančićem izniknula iz neke Andersenove priče.

    Sedamdesetak koraka niže na lijevoj strani ulice nalazio se drugi, meni privlačniji dućan: tzv. Fra-Ivanovice, zapravo prodavaonica bombona, slastica i bezalkoholnih pića. Vlasnice su bile dvije postarije sestre, uvijek šutljive i pomalo namrgođene. U odnosu na Zlodrićin izgledao je raskošno, ali opet prašnjavo i starinski. Ogledala, mramorna tezga, bijelo obojena drvenarija, a na policama debele staklenke s masivnim čepovima ispunjene bombonima. Njihov specijalitet bili su cukardeorzo, svileni bomboni, veliki raznobojni dolari te u zlatni staniol umotani čokoladni dukati. Na tezgi uz blagajnu nalazio se tzv. Mačak u vreći, kutija s mnoštvom rupica na poklopcu u koje se ubadalo malim šilom. Pri ubodu ispadale su raznobojne kuglice, a svaka je predstavljala izvjestan dobitak u naturi.

  Sasvim na dnu, zapravo na početku Križeve ulice, nalazio se gurmanima dobro poznati Buffet Hrboka. Njegov dobroćudni, rumeni i predebeli vlasnik šjor Ivo, povratnik iz Amerike, bio je živa reklama svojih specijaliteta: prvoklasnog pršuta, kuhane šunke, sireva te nezaboravnih ljutika, kapulica i kapara u kvasini.

  Preko puta, do dvorišnog ulaza kuće Lisičić, poslovala je danas zaboravljena ljekarna K Sv. Križu. Obrisi ostalih nekoliko dućana uvijek prometne varoške ‘arterije’ izblijedjele su mi iz pamćenja.

  Za razliku od današnjih slastičarnica koje su po interijerima bezlične i konfekcijske, nekadašnje su bile raznolike, a svaka je nosila osobni pečat vlasnika. Često smo posjećivali slastičarnicu Šabić na kutu zgrade Nakić na dnu Pjace (poslije Holcerov Bili As!). Malena, sva u bijeloj drvenariji, mramoru i kristalnom staklu, ukrašena ogledalima, slikama i skulpturama, imala je i dva-tri stolića. Blistala je od čistoće. Dostojanstvena udovica i njena crvenokosa, uvijek blijeda i pomalo sramežljiva nećakinja ljubazno su dočekivale mušterije. Bile su na glasu njihove krempite, krokanti, crni kolači, kotonjada, o tortama da i ne govorimo...

  Prisjećam se i pašticerije Nutrizio. Njezin uvijek vedar i na šalu spreman vlasnik za svakoga je imao pokoju duhovitu primjedbu ili pričicu. U gradskim novinama o blagdanima ovako je reklamirao svoje specijalitete:

 "Mandulata najboljeg, pašte, torte i sve slakusarije, bonboni, panduleti itd. za Božćićne svece vaja vazet u Pašticeriji ŠPIRA NUTRICIA, blizu hotela Salonae ili Svetoga Mijovila."

 Braća Kesić u modernoj slastičarnici Ispod ure (nekoć u prostoru propugnaculuma) uz ostalo nudili su: mandulat medeni, voćni ili čokoladni, također kugluf, preznitz te kolače medene i kolače za prošek! Do njih, na uglu - nasuprot prodavaonice cipela Bata – poslovala je i minijaturna slastičarnica Svirčić.

  Za ljetnih dana uvelike se navraćalo u tada novotvorenu sladoledarnicu Frigor u Marulićevoj ulici. Tamo su u staklenim peharima posluživali veoma ukusne ledene specijalitete popraćene s hrskavim štapićima.

  U prolazu osobito su primamljivo mirisali topli krapfeni kod Sunka na Dobriću ili Cvijetića na Obrovu. Postojale su i dvije tzv. bombonijere (kao današnji Kraš). Prvorazredno opskrbljena Sana na Dioklecijanovoj obali, karakteristična po izloženim velikim oslikanim limenim kutijama bombona 505 s crtom i onih Bizjak-keksa. U Ilićevom prolazu poslovala je elegantno opremljena, ali manje posjećivana Bombonijera Vera.

  Ipak, djecu su najviše privlačila dva dućančića: Sve po sedam i Žudinka. Doživljavali smo ih poput Ali-babine pećine! Zaista, nigdje toliko dječje radosti u tako malenom prostoru. Teško je opisati što se u njima sve prodavalo. Čuvena Žudinka nalazila se u prizemlju stare kuće do ulaza u palaču Milesi, a Sve po sedam (Mento Altarasa) po sredini Bosanske ulice. Oba su spadala u kategoriju tzv. bazara koje se tada službeno nazivalo Trgovine nirnberškom robom. Roditelji su ih radije zaobilazili, jer je bilo nemoguće od njih odvratiti dječju pozornost. Lukavi vlasnici, osim u izlozima, izlagali su pokoju igračku i na dovratnicima. Da bi što bolje iskoristili skučeni prostor, vješali su ih i po stropu. Tajna njihovog uspjeha bila je u tome što su nudili ponešto za svačiji džep. U danima Sv. Nikole, Sv. Luce, Božića u njima je bilo kao u košnici. Svake godine pojavio bi se po koji novitet maštovitih mehaničkih igračaka. Dobro pamtim: pijanog mornara, majmuna s bubnjem, ali i minijaturni parni stroj te kino-projektor na bateriju sa setom filmova zalijepljenih u krug. Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata pojavili su se i tenkići s bijelim gumenim gusjenicama, koji su kad bi ih se navinulo puzili i iskrili iz topića...

  Djecu je privlačio i dućan Bonjolo smješten na dnu Pjace. Iako je vlasnik prodavao radio-aparate, gramofone, ploče i muzičke instrumente, ujedno je nudio i veliki izbor prekrasnih višebojnih franja tzv. bonjolki ili beskrajnica...

  Po velikom izboru društvenih igara bila je poznata ukusno uređena, knjižara-antikvarijat Napredak po prezimenu vlasnika popularno zvana U Lockog. Nalazila se u prizemlju zgrade Croatia na početku Sinjske ulice. Imala je i malu drvenu galeriju. Tu se moglo kupili društvene igre: Čovječe ne ljuti se, Konjske trke, Crnog Petra, ali i ilustrirane dječje knjige i slikovnice.

  Mali je Split 1941. imao čak jedanaest (!) knjižara i papirnica: R. Altaras, Bojanić i Peroš, M. Grabovac, Hrvatsku knjižaru, F. Lhotsky, I. Makjanić, G. A. Milisich, Morpurgo, I. Nikolić, M. Petrošić, Vitturi i Kolina. K tome i dobro opremljene trafike-papirnice: M. Akelić, K. Baković, A. Foretić, V. Jurić, A. Macanović, B. Murvar, F. Ozretić, A. Paut, F. M. Petrikov, R. Papo, V. Šafranek i Z. Schonauer.

  U Zadarskoj ulici pozornost je privlačio dućančić gurmanskih specijaliteta Aeroplan, jer je u njemu sa stropa visjela obojena maketa zrakoplova. A pomalo nelagodno i gadljivo bilo je pogledati u izlog susjedne ljekarne Tocigl – na uglu Zadarske i Šubićeve – u kojem su blistale staklenke s pijavicama i mišićima. Vjerovalo se da pijavice pomažu kod visokog tlaka, a ulje od bijelih mišića da ublažuje bolove u uhu…

 U Krešimirovoj ulici osim velikih prodavaonica: cipela Bata, P&M Bonačića, drogerije Ratković (u prizemlju palače Cindro) te trgovine tekstilom Brajević, nalazila se minijaturna i jedina prodavaonica kišobrana Fiorini, stara više od sto godina. Ipak, najposjećenija bila je trgovina mješovitom robom Bonačić. Nevjerojatno je koliko je raznolikih artikala nudila (vidljivo iz objavljenog novinskog oglasa!). U ono vrijeme bio je to pravi supermarket!

 Tada se običavalo govoriti: “Ovo smo kupili u Božića, Bonačića, Jurašina, Mitrovića, Dobijaša”… Ili “Potraži u Mikačića, Cukrova, Save, Zorice i Raića”… Ili “Možda nađeš u Bužančića, Krstulovića, Brajevića”. Sve su to bila prezimena vlasnika poznatijih prodavaonica mješovite robe, suhomesnatih proizvoda, željezarije, tekstila, rublja u užem gradskom središtu. Iako su poslije 1945. svi dućani odreda nacionalizirani, Splićani su njihove stare nazive koristili još godinama.

Frano Baras