Velika fešta svekolikog puka

U prvom nastavku našeg novog feljtona profesor Frano Baras piše o starim splitskim karnevalima.

      Splićanima je uz Sudamju karneval bio najveća fešta, najdemokratskija zabava svih slojeva: bogatih i siromašnih, učenih i nepismenih, mladih i starih, lijepih i grubih.

Nažalost, nekadašnja spontana karnevalska ludovanja starih Splićana danas u neponovljiva. Nema više onih erotskih i kulinarskih pobuda koje su ga nekoć poticale. Karneval je izgubio svoje mistično i psihoterapeutsko značenje. On više ne predstavlja raspojasano pražnjenje intimnih poriva suzbijanih vjerskom i društvenom stegom. Nema više magijskih motiva koji su ga nekoć poticali i dovodili do vrhunca na dan Pokladnoga utorka. Karneval je danas demistificiran i predstavlja prije svega ambijentalno-turističku atrakciju ili slikoviti odbljesak folklornog nasljeđa. Danas je ta najveća pučka fešta samo poluzaboravljena uspomena.

I tako, dok očekujemo još jedan postmodernistički splitski karneval, pokušajmo se prisjetiti nekadašnjih karnevalskih ludovanja u gradu pod Marjanom...

Prije 200 godina, iz službenog Izvještaja Okružnog poglavara Rehe iz 1822. saznajemo nekoliko zanimljivih pojedinosti. On bilježi:

"Krabuljni se plesovi održavaju u plemićkom casinu (u palači Milesi). U velikim maškaradama po gradskim ulicama sudjeluju svi staleži. Povorke krabulja pojavljuju se već u dva sata poslije podne. Kreću se ulicama, trgovima i obalom. Posjećuju po kućama prijatelje i znance. Obrtnici ponekad prikazuju i neki »povijesni događaj ili alegoriju«. Krabulje se zadržavaju na ulicama do sumraka. Noću se mogu sresti samo one obrazovanijeg staleža. Maškarade se održavaju svakoga dana tokom čitavih poklada, osim petkom. Naročito su brojne nedjeljom i blagdanom. Vidi se mnogo arlekina i pjeroa. Sve se odvija mirno i rijetki su neredi."

Međutim, desetak godina poslije, izgleda da su se počeli događati neredi, jer to isto Okružno poglavarstvo preventivno objavljuje Naredbu tiskanu na talijanskom jeziku koju po predgrađima na hrvatskom jeziku izvikuju posebni glasnici telali. Ona je počinjala ovako:

"Daje se na znanje i ravnanje da se sve do posljednjeg dana karnevala trećeg ožujka 1835. u ovom gradu po drevnom običaju dozvoljavaju krabulje, osim uoči blagdana Pročišćenja Djevice Marije (Svijećnice) te onih dana u kojima se inače ne priređuju javne svečanosti, i to pod ovim uvjetima..." Zatim se niže devet točaka u kojima se određuju prava i dužnosti maškara. U blagdanske dane, one su se mogle pojaviti tek poslije zvona večernje, ali nikada ulaziti u crkve ili na posvećena mjesta. Uz prijetnju uhićenja bilo im je zabranjeno nositi oružje ili ispaljivati rokete... Onaj tko bude izazivao nered bit će rastjeran, ili će mu se skinuti obrazina i uhititi ga. Jednako će se postupiti s onima koji budu izgovarali nepristojne izraze ili one protivu vjere, vlasti, morala i državnih ustanova. Redarstvo će jednako uredovati i protiv onih koji budu napastovali ili vrijeđali krabulje. Nadalje zabranjeno je koristiti obrazine koje prikazuju čudovišta, životinje i druge nakaze, mogu se nositi samo one što pobuđuju radost i veselje...

Ipak teško je povjerovati da su se splitski pučani strogo pridržavali svih tih propisa. U danima karnevala po uličicama, dvorištima, poljanicama Veloga Varoša, Lučca, Manuša i Dobroga vladala je velika živost i galama. Domaći vonj stajskoga gnoja, dima, česvine i lukšije miješao se s draškajućim mirisima fritula, pecipala, pašticade i divljači po dalmatinsku. Iako uvijek trudni i više gladni nego siti, splitski su se težaci spremali veselo proslaviti još jedan karneval. Bez električne rasvjete i tekuće vode po kućama. Bez kanalizacije. S pokojim dućančićem mješovite robe i tovirnama, ali ipak i s brojnim "plesnjacima".

Došlo je vrijeme ludovanja, ljubavnih očitovanja i maškaranja. Momci će navući staru brnjicu, opasati traveršu, staviti komeš. Glavu će zamotati lancunićem ili intimelom. Zečja kožica s tri rupe ili komad čvršćeg platna poslužit će kao krinka. Ali ispod kratke brnjice, ipak će izviriti hlače i neizbježne cipele gete br. 48.

Varošani se bez straha zalijeću do Radunice, a Lučani do Križeve ulice. Umjesto kamenica (kako je znalo biti u drugim prigodama!), dočekat će ih djevojački orasi, lješnjaci, pinjoli ili pokoja suha smokva. Vrijeme je da se otkriju skrivane simpatije. Valja se pozdraviti s odabranicom na prozoru ili balaturi. Došlo je vrijeme zaruka i ženidbe. Dosta je bilo sramežljivog očijukanja oko česmi i bunara.

Subotom i nedjeljom navratit će oni u jedan od težačkih "diskača" kojih je bilo više nego što možemo i zamisliti. Spomenut ću one poznatije: u ćaće Mike Rosandića (pod Marjanom), u Čelka ili File Munjačića (na Stagnji), u Trekića (kraj Kamatnikovih), u Mike Karamanića (poviše Šperuna), u Špira Šore (kraj Gospice), u Manjka Rosandića, u Krpe (na Dobrome)... Maškare će navraćati i u stari kasar Lovrićevih (kraj Španjolovih), u Ozretića (kraj starog Sv. Petra), u Papa Ive, Daganjela, Čapkuna i naravno u razvikani "Štrangulin" (podno Gripa)...

Raskošniji pučki "plesnjaci" (kao što su nama bili "Hollywood" i "Shakespeare") bile su "Sala Diana" (na Kruševića gumnu) i "Sala Imperator" (u Dudanovih). Stari su govorili da bi tamo i mrtvi zaplesali, jer je tako "šesno i delikano bilo"! Tu su još i "Tejatar Bertini" (di su bili škovacini) i Markočev dvor pokraj Lazareta).

Sviralo se uglavnom liricu, klarinet ili harmoniku. Plesalo svega pomalo: sotiš, valcer, polku, mazurku, ali i monfrinu, žiger, albo, pajacet, prižuneru, kontradancu talijanu pa i violetu a la dišperada... Napokon je u Varošu bila uvedena i kadrila. Čuveni svirači lire bili su meštar Frane Kalafat i Čripa Mijan koji je više buke pravio udarajući nogom takt, nego što se čula svirka lirice...

Tako su se veselili maškarani pučani, a kako su se zabavljale gospodske krabulje saznat ćemo u idućem nastavku...