Sjećanje na butige starog Splita (3)

Treći, zadnji nastavak feljtona profesora Frane Barasa o starim splitskim trgovinama, butigama i dućanima...

Tužan kraj prastarih interijera

  Broj splitskih dućana stagnirao je u 19. stoljeću da bi početkom 20. počeo rasti, osobito nakon 1918, tako da je 1930. (kada je Split brojio 34.500 stanovnika) u gradu poslovalo oko 780 trgovačkih radnji. Prostorno nevelike, ali se isticahu karakterističnom unutrašnjošću, opremom, ponudom ili likovima svojih često veoma osebujnih vlasnika. One su davale određeni civilizacijski pečat gradu i zorno svjedočile o kulturi življenja njegovih stanovnika. Najviše je bilo trgovina mješovitom robom na malo (125), od toga isključivo s prehrambenim artiklima (85), voća (36), povrća na malo (35), kruha (20), vina i alkoholnih pića (16), svježe i slane ribe (15), mljekarni (15), delikatesa (3). Od ostalih prodavaonica spomenimo: rukotvorine na malo (56), na veliko (3), muške konfekcije (12) i ženske (3), ženskih i muških šešira i kapa (8). trgovina cipelama (14), kožom i postolarskim priborom (11), sirovom kožom (4). galanterijskom robom (22), zlatarskim i srebrnim predmetima i draguljima (10), luksuznim predmetima (8), parfumerija (5), drogerija (5), papirnica (16), knjižara i prodaja novina (8), željezarija (9), pokućstva (9), staklarskih proizvoda (8), električnih (8), radio aparata (7), glazbenih instrumenata (6), šivaćih i pisaćih strojeva (7), automobilima i automobilskim priborom (9), petrolejem, benzinom i motornim uljem na veliko (4), građevinskim materijalom i drvima (6), bojama i bojadisarskim priborom(10), konopom i ribarskim priborom (11), cvijećem (4), voskom i svijećama (2) itd.

 Za naših dana, dok bi zavirivali kroz blistave izloge u unutrašnjost Zlatarne Celje na Dobriću, stariji Splićani nostalgično se prisjećahu velike, nekoć i te kako moderne mesnice Mitrović & sinovi koja se tu nalazila. (Mitrović su imali još dvije: u Krešimirovoj i na Pazaru.) Isto tako kad bi kroz velike izloge Radio centra u Hrvojevoj ulici razgledavali televizore i kasetofone, priviđali su im se visoko obješeni snopovi gurmanskih poslastica nekoć čuvene prodavaonice suhomesnate robe, popularnog Dobijaša!

      Malo će tko povjerovati da je Split neposredno pred Drugi svjetski rat imao čak i deset (!) prodavaonica / zastupstva automobila, motocikla, bicikla i njihovog pribora. Za današnje ljubitelje automobilizma navodim imena vlasnika i tadašnje adrese:

      Oskar Celegin, Kraj sv. Frane 8 / Alfred Cetušić, Ban Jelačićeva 1 / Artur Engel, Istarska 7 / Franjo Flesch, Marmontova 7 / Miho Gattin, Zagrebačka 9 / Casolini i Jaričević, Hrvojeva 10 / Levaj A. & Co, Sarajevska ul. / I. A. Mosettig, Zagrebačka ulica / Đorđe Nani, Tartaglina 37 / Albert Perasić, Zagrebačka ul.

      Poznatiji optičari-zlatari-urari bili su: Čović, Dvornik, Filičić, Grubiša, Ivulić, Kveder, Miše, Nones, dva Pezzija, Radić (najveća u Dalmaciji), Štambuk, Valle (najstarija, 1822.). Športske potrepštine nudili su: Asić, Broner, Gjurković. Kao posebnu zanimljivost spomenimo da je Split punih stotinu godina imao jednu jedinu specijaliziranu prodavaonicu i radionicu za popravak kišobrana. Bio je to popularni "Fiorina" u Krešimirovoj 12.

     Zvanje ljekarnika spominje se u Splitu već potkraj 13. stoljeća. Nažalost, Split nije znao - poput ostalih europskih gradova - cijeniti vrijednost interijera starih ljekarni. Jedini do danas očuvani - iz 1856. - bio je onaj u ljekarni Varoš (ex Bonetti / Margetić) u Marmontovoj ulici. I neki drugi dočekali su 1945., ali su poslije uništeni ili 'modernizirani'. Primjerice, velika je šteta što je u ljekarni ex Kargotić nekoć lijepi stilski inventar iz prave orahovine premazan bijelom uljenom bojom!

     Poznato je da su polovicom 19. stoljeća u Splitu postojale četiri ljekarne, a neposredno prije Drugog svjetskog rata poslovalo ih je čak deset: Andreis (Centralna apoteka), Bonetti, Bučan (Gospi Sinjskoj), Fisser-Volpi, Kargotić, Margetić, Matačić (K sv. Križu), Orebić, Tocigl (Gospi od Ružarja). Tjedna dežurstva (po dvije ljekarne od subote do subote) planirala su se godinu dana unaprijed! Ostale su bile zatvorene samo nedjeljom, te na Božić, Novu godinu, Kraljev rođendan i Prvog prosinca. U dane ostalih blagdana poslovale su skraćeno do 13 sati.

      Bile su i četiri drogerije: Brainović (Marulićeva ul.), Kamenjarin (Krešimirova ul.), "Jadran" (Bosanska ul.) i Štambuk (Šubićeva ul.). Ali i sedam parfumerija, od kojih je najelegantnija bila "Venus", udovice Monterisi na vrhu  Bosanske ulice.

      U starim ljekarnama i drogerijama osjećao se dah stoljeća. Bitno su se razlikovale jedna od druge: po pokućstvu, opremi i ukrasima. Osim uobičajenih farmaceutskih proizvoda svaka je imala i pokoji "specijalitet". Po tome su bili najpoznatiji stari Bučan i sin na uglu Hrvojeve ulice i Starog pazara. Oni su nudili mnoštvo "domaćih" biljnih veoma uspješnih preparata. Osim građana, tamo su obvezno navraćali zagorci i otočani. U izlogu ljekarne Tocigl (jedne od starijih) na uglu Šubićeve i Zadarske, pažnju su privlačile velike staklene posude pune živih pijavica (za sisanje krvi!). Tu se prodavalo i "ulje od mladih bijelih miševa" (protiv bolova u uhu!). Poput srednjovjekovnog alkemičara doimao se stari drogerist Hanibal Brainović u svom polumračnom dućančiću (u Marulićevoj ulici) punom raznobojnih staklenki s velikim čepovima i flašica Alge i Franz-Jozefove gorke vode. U njega su srednjoškolci bez straha kupovali svoje prve prezervative...

     Valja podsjetiti da su na početku talijanske okupacije, noću 3./4.  srpnja 1941. udarne trojke splitskih crnokošuljaša uz oružanu pratnju karabinjera porazbijali hrvatske natpise dućana i radnji, a jedan dio pobacali u more... Razlog je bio što većina splitskih trgovaca nije htjela talijanizirati naslove... (Zato je doista bilo groteskno kada se 1990.-tih na splitskim ulicama bila pojavila 'poplava' talijanskih naziva pojedinih dućana ili tvrtki!)

    Osim nekoliko desetaka uništenih u anglo-američkim bombardiranjima (1943.-1944.), većina dućana preživjela je Drugi svjetski rat, nažalost, ne i "socijalističku izgradnju". U početku su nekako životarili, ali onda ih je zahuktali "novi poredak" počeo likvidirati. Da bi sve izgledalo "lege artis", neke od vlasnika proglasili bi suradnicima okupatora, ratnim dobitnicima, antikomunističkim elementima, švercerima ili špijunima kapitalističkog zapada. Govorilo se da što je vrijednost imovine bila veća, to su bile I veće optužbe. U šali se pričalo da nekolicina "crvenih pravnika" zasjeda noću kako bi smislili što uvjerljivije "optužbe"... Poslije suđenja vlasnici su odlazili na odsluženje "zaslužene" kazne, a imovina im je bivala konfiscirana!

     Frano Baras