Zaboravljeni Antun Pustinjak s Pjace

17. siječnja obilježava se blagdan sv. Antuna Pustinjaka (Opata).

Neposredno pred Zapadnim vratima Dioklecijanove palače, na uglovnici Marulićeve i Ispod ure, nalazi se uzidan poveći starodrevni reljefni kip. Nažalost, danas malo koji Splićanin zna koga kip predstavlja. Neki će vam reći da je to sv. Duje, drugi da je neki biskup... Zapravo, taj kip, star više do šest stoljeća, predstavlja sv. Antuna Velikog / Opata, čuvenog kršćanskog pustinjaka rođenog u gornjem Egiptu 251. koji je doživio 105 godina! Dakle, suvremenika Dioklecijana i svetoga Duje. Odijevao se u palmino lišće, hranio travom i suhim kruhom, pio vodu... Kad su ga pitali čemu duguje dugovječnost, odgovorio je: "Postu i samo postu!"

Njegova legendarna borba protiv demona koji su ga godinama uporno napastovali, nadahnula je mnoge slikare od Brueghela i Bosha, preko Michelangela i Rosa Salvadora, do Paul Cezannea i Max Ernesta te Salvador Dallia, da spomenem one najpoznatije. Nadahnuo je i našeg Marulića koji se kao dijete igrao ispred, tada, tek šezdesetak godina starim kipom.

Pretpostavlja se da je dobio to počasno (najprometnije) mjesto u gradu, jer se tu vjerojatno nalazila palača donatora - čovječuljka s bradicom i kapicom prikazana podno njegovih nogu - koji ga je dao izraditi u Korčuli godine 1394. Bio je to Ciprianus de Ciprianis nekoć splitski, zatim korčulanski poteštat i pouzdanik hrvatsko-ugarskih kraljeva. Isti onaj kojeg bosanski kralj Tvrtko I. oslovljava "muž pošteni i mudri, gospodin Čubrijan Žaninić, našeg dvora vlastelin i sluga".

Izložen kiši i vjetru bdije sv. Antun Pustinjak punih šest stoljeća posred gradskog središta. Dvadesetak godina stariji od dubrovačkog Orlanda, stoički promatra burna povijesna zbivanja. Nadživio je desetke kužnih epidemija, gradskih pobuna i demonstracija, velikih i malih ratova. Dočekivao je pred zapadnim vratima Dioklecijanove palače putnike namjernike, velikodostojnike, kraljeve i careve... Nekoć je nad njim visjela uljanica (bilo je to jedno od prvih javnih ‘rasvjetnih mjesta’). U 19. stoljeću bili su je zamijenili plinskim feralićem kojega danas više nema.

Ogrnut, zubom vremena patiniranom kabanicom, oslanja se o štaku (znak duboke starosti), nosi zvonce (za istjerivanje zlih duhova), a pod nogama mu svinja (simbol demona požude i proždrljivosti). Vjerovalo se da štiti domaće životinje te da pomaže u svakoj nevolji, osobito kod kožnih i veneričnih oboljenja. Zbog reljefne pločice (nalazi se desno iznad njega) na kojoj je prikazan muškarac isplažena jezika s jabukom u ruci, a nasuprot njemu žena koja mu uzvraća ‘figom’, vjerovalo se da osvećuje nedužno oklevetane žene. Zato su sve do početka 20. stoljeća pojedine ‘uvrijeđene’ Splićanke znale na podnožju zapaliti zavjetnu svijeću! Potaknuti davnim prošlostoljetnim razmiricama, a da bi razljutili Trogirane, stari su Splićani govorili da to nije sv. Ante, već "veliki" splitski biskup, a sićušni donator da je "mali" trogirski biskup!

I tako – a da i ne znaju – imaju Splićani uz opjevanu peristilsku sfingu i kip slavnog sveca koji je također s obala Nila.

Nažalost, danas su ga svi zaboravili: pučanstvo i Kaptol. Mogli bi mu barem za imendan (17. siječnja) uljanicu obnoviti ili svijeću zapaliti, stručak cvijeća podariti...

Postoji i narodna izreka: Sveti Antun Opat, uzmi motiku i kopat! - kao najava skorih radova u vrtu i polju. Već za sv. Vinka (22. siječnja) običaj je prvi put obrezati i vinovu lozu.  

Frano Baras