Usmena književnost Cresa

Dr. sc. Tea Sabol u svom je istraživanju zabilježila čak 891 usmenoknjiževni zapis, razgovarajući sa 64 kazivača. Od starih predaja do Macmalića, nekadašnjega nadnaravnog bića koje danas dobiva novo značenje, priča o Cresu pokazuje kako baština ne živi samo u spomenicima, nego i u riječima, sjećanjima i pričama koje prenosimo dalje.

Kada pomislimo na kulturnu baštinu, obično nam na pamet padaju drevne građevine, predmeti, spomenici i drugi materijalni ostaci prošlosti. Ipak, baština obuhvaća i ono što nije materijalno i ne može se opipati. U nju pripadaju riječi, priče, pjesme, vjerovanja i sjećanja koja se prenose s generacije na generaciju. Otok Cres upravo u takvoj usmenoj baštini čuva vrijedan zapis života svojih zajednica. 

Tragovi naseljenosti na Cresu sežu duboko u prapovijest. Tijekom stoljeća na otoku su se izmjenjivali različiti politički i kulturni utjecaji, ostavljajući trag u jeziku, običajima i kulturi. Dio te povijesti nije ostao zapisan samo u spomenicima i dokumentima, nego se prenosio usmenom predajom. Upravo su ti tragovi koji nisu zabilježeni u kamenim spomenicima ili arhivskim dokumentima posebno zanimljivi jer su se prenosili iz generacije u generaciju. 

Otočki krajolik ne čine samo kamene kuće, suhozidi, maslinici, crkve i putovi kojima su stoljećima prolazili ljudi. U njemu su sačuvane i priče. Neke govore o svecima i nastanku mjesta, druge o vodi, zakopanom blagu i davnim događajima, a neke o bićima koja pripadaju svijetu između poznatoga i nepoznatoga – krsnicima, štrigama, vješticama, morama i vukodlacima. Upravo je taj sloj otočne memorije sustavno istraživala dr. sc. Tea Sabol.

891 zapis i 64 kazivača

U doktorskoj disertaciji „Usmenoknjiževni zapisi s otoka Cresa i njihova kontekstualizacija“, obranjenoj 2024. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Tea Sabol istražila je usmenu književnost otoka Cresa. Nije riječ samo o prikupljanju i bilježenju tekstova. Važan dio istraživanja jest njihova kontekstualizacija – razumijevanje zajednice, prostora, društvenih odnosa i okolnosti u kojima se određena priča pripovijedala, pjesma pjevala ili određeni motiv prenosio.

Rezultat dugogodišnjeg istraživanja jest korpus od 891 zapisa: 513 pripovijesti, 245 pjesama i 133 poslovice. Terenski rad uključio je razgovore sa 64 kazivača. Ti zapisi nisu samo tragovi prošlosti. Oni govore o ljudima koji su ih pripovijedali, zajednicama u kojima su živjeli i svijetu koji su nastojali objasniti, razumjeti i prenijeti drugima. Usmena književnost tako postaje svojevrstan zapis života jedne zajednice.

Krsnici, štrige, more i vukodlaci

Među creskom građom posebno su brojne predaje. U njima se pojavljuju krsnici, štrige, vještice, more i vukodlaci, ali i mrtvi, sveci te različita nadnaravna bića. Tu su i priče o nastanku pojedinih mjesta, Vranskoga jezera, zakopanom blagu i davnim događajima. Današnjem čitatelju takva priča može zvučati kao legenda ili ostatak nekoga prošlog vremena. No zajednici koja ju je prenosila mogla je imati mnogo dublje značenje, ističe Sabol. Predaje su pomagale objasniti svijet, prenositi iskustva i upozorenja, oblikovati vrijednosti i tumačiti ono što je ljudima bilo nepoznato ili teško razumljivo. Istodobno su povezivale ljude s određenim mjestom i njegovom prošlošću. Zato priče o nadnaravnom govore i o zajednici koja ih je stvarala, prenosila i čuvala.

Jedan od zanimljivih primjera povezanosti prostora, života i usmene tradicije. Takve priče pokazuju kako se usmena tradicija može ponovno aktivirati kada određeno mjesto i dalje ima snažnu ulogu u životu zajednice. Priča tada nije samo sjećanje na prošlost, nego ponovno pronalazi svoje mjesto u sadašnjosti. Sličnu ulogu imaju i predaje o svetom Gaudenciju, osorskom biskupu, kao i druge priče povezane s lokalnom poviješću i identitetom.

Tradicija koja mijenja oblik

Istraživanje creske usmene književnosti pokazuje da tradicija ne nestaje nužno kada se promijene okolnosti u kojima je nastala. Jedan od takvih primjera je Macmalić, ističe Tea Sabol. Macmalić je creski patuljak ili duh iz tradicijskih predaja. Prema kazivanjima, bio je poznat na sjevernom dijelu otoka, osobito na području Beloga i okolnih zaseoka. U starijim pričama mogao je biti nestašan i opasan, ali je u nekim predajama mogao i pomoći čovjeku. Danas Macmalić ponovno dobiva mjesto u široj zajednici, navodi dr. sc. Sabol. Zahvaljujući projektu „Majstor Macmalić“, koji provodi udruga Ruta Cres uz financiranje iz Europskog socijalnog fonda, Macmalić je dobio novi život i postao dio suvremenoga otočkog kulturnog prostora. U novom kontekstu pojavljuje se kao svojevrsni dobri duh šume i simbol brige za prirodu, osobito u radu s djecom. 

Ako tradicija treba nastaviti živjeti, mora pronaći i nove načine na koje će biti prisutna u suvremenoj zajednici. Kroz obrazovanje, kulturu, umjetnost, lokalne projekte, manifestacije ili jednostavno kroz ponovno pripovijedanje priča, zaključuje Tea Sabol.