Želimir Babogredac: Parni valjak je sinonim za vrhunsko sviranje

Želimir Babogredac, predsjednik Hrvatske diskografske udruge i veliki glazbeni kolekcionar vinila, u razgovoru sa Zlatkom Turkaljem prisjetio se prvih nastupa i snimaka Akija Rahimovskog i Parnog valjka. Prisjetio se njihovog koncertnog i diskografskog puta – glazbenog razvoja Valjka do kultnog pop rock benda te otkrio na koji će diskografski način biti popraćen najemotivniji koncert Parnog valjka „Dovoljno je reći… Aki"

Želimire, '75., '76. – kada ste Vi prvi put vidjeli, čuli ekipu zvanu Parni valjak?

Imao sam sreću vidjeti ih već na samim počecima rada, na prvom promotivnom koncertu kada su bili gosti grupe The Foundations iz Engleske, ali i na proslavi deset godina YU grupe. I već tada se vidjelo da je to jedna ozbiljna ekipa koja ima što za reći. Nastali su na bazi nekadašnje Grupe 220 – one nove, znači druge faze Drage Mlinarca. Svirački uigrani, stilski jako definirani u to doba i izgledom pravi rokeri.

Kako je to izgledalo u to vrijeme? 220, kultna grupa. Pojavljuju se neki novi klinci koji preuzimaju funkciju, ulogu i zapravo postaju novi 220.

To je bilo prijelomno glazbeno doba. Mislim da je to bilo generacijski neminovno da se pojave neki novi klinci i Parni valjak je bio baš to: neki novi klinci. Za uočiti odmah je bio Akijev vokal. Znači, jedan totalno novi pristup rokerskom pjevanju. Jedan glas koji je na osebujan novi način donosio te pjesme, jedan čovjek koji je trčao i kretao se po bini kao Jagger. Znači, totalno jedan novi pristup. Scensko-sviračka priča na novi, do tada kod nas neviđen način.

Da se radilo o ozbiljnom bendu, o ozbiljnim namjerama, dokaz je – kao je istaknuo Hus u emisiji Music Pub – "Stranica dnevnika", odnosno cijeli album koji je sniman i miksan u Milanu.

Brzo su oni došli u šansu da rade ozbiljno. Moramo znati da je Hus, čak i od tih dječačkih početaka s Mlinarcem u Grupi 220, bio jedan pedantan, studiozan glazbenik koji je temeljito učio svirati svoju akustičnu gitaru, temeljito je svirao od samog početka, i uz to bavio se ozbiljno harmonijom. Ono što je jako bitno, cijela priča bila je zaokružena i morala je uroditi uspjehom jer on ima i veliki talent za pravu riječi, pravi stih. Kad znamo koliko su riječi bitne u hrvatskim pjesmama i pogotovo u hrvatskom rocku, onda ga je i ta "Stranica dnevnika" predstavila kao jednog novog poetu koji u biti čita dnevnik, čita misli, čita misli i razmišljanja generacije, čita misli jednog širokog pojma rokerskog izražavanja i to na prostoru kompletne bivše države.

Ono što je kod Husa karakteristično, odnosno kod cijelog Valjka, uvijek je bio važan taj nastup uživo, sviranje uživo - prezentacija dobro uvježbanog glazbenog tima.

Svi mi u sebi nekako nosimo neke ambicije. Husova ambicija je bila da je okružen najboljim mogućim glazbenicima. Dokaz je i taj da nikada sebe nije forsirao, iako je on odličan gitarist. On je pored sebe uvijek imao još jednog gitarista, još jednog talentiranog solo gitarista, kako se to u to doba zvalo, kojem je on uvijek mogao parirati, ali su zajedno svirali taj stil rocka koji je on gajio. Uvijek je imao dobrog bubnjara, dobrog basistu. Na klavijaturama se promijenilo mnogo dobrih glazbenika. Znači, Parni valjak je postao sinonim za vrhunsko sviranje.

Koncert koji je održan u Areni, „Dovoljno je reći Aki - sjećanje na Akija Rahimovskog, koliko god je bio tužan, toliko je zapravo pokazao veličinu i snagu Valjka. Publika je došla u Arenu, sjetiti se i pjevati i oprostiti od Akija, ali i ponovo čuti pjesme Parnog valjka. Na neki način, to je bilo priznanje autorskom radu Husa i cijelog benda.

Mislim da je to bio jedan trijumf tog jednog autorskog rada koji traje dugi niz godina. Odabir pjesama i odabir koju pjesmu će tko pjevati je bio skoro savršen. Sigurno se potrefio senzibilitet svakog gosta na albumu da pjeva pjesmu koja mu je bila vokalno najprikladnija, koju može na svoj način najbolje donijeti. Svi su bili emotivno pred eksplozijom. To je koncert za pamćenje i svi mi, koji smo sudjelovali u pripremama i realizaciji samog koncerta, i u svim ovim radnjama nakon koncerta znamo: jedno mukotrpno miksanje tog jednog velikog i značajnog materijala, prilagođavanje slike i tona. Moramo reći da je koncert prvi put snimljen u vrhunskoj, savršenoj tehnologiji, s 4k kamerama, sa zvukom koji je do sada nezabilježen, brojem kanala i kompletno svim drugim kvalitetama. 24 kamere su bile u prostoru. To sve kad se pogleda, to je koncert za pamćenje, za dugo, dugo gledanje, za puno gledanja i za puno uživanja.

Oni koji nisu bili na koncertu mogli su ga vidjeti na Hrvatskoj televiziji i čuti na Prvom i Drugom programu Hrvatskoga radija. Ali, u kojem će diskografskom sve formatu on biti objavljen?

Koncert je smišljen kao jedno veliko diskografsko djelo. Biti će objavljen kao Blu-ray izdanje, višestruki vinil i višestruki CD. Mi smo imali čast da surađujemo s Hrvatskom radiotelevizijom i to na najbolji način. Preuzeli smo kompletnu cijelu produkciju i prvi put ekipa Croatia Recordsa i CMC-ja je to vrhunski obavila. Kompletno sve prve prezentacije bile su objavljene na Hrvatskoj radioteleviziji.

Želimire, postavlja se i pitanje. Ovo je bio veličanstven koncert. Sjajne pjesme, sjajna karijera. Što se događa na domaćoj glazbenoj sceni kada je u pitanju i rock glazba i pop glazba? Mnogi će reći: dobro, zašto nemamo neki drugi Valjak ili neke druge nove klince koji su na tom tragu?

Pitanje je godina. Mi smo svjedoci, u svijetu nešto ozbiljno za reći imaju oni koji su na sceni trideset, četrdeset, pedeset, a čak i više od pedeset godina. To je jedan radni vijek koji se kod ljudi produžuje, kod glazbenika se produžuje, i onda kad se stavi to sve na jedan tanjur, iz tog tanjura se može danima nešto dobro konzumirati. Velika karijera Parnog valjka – dugogodišnja, u biti – je sklop vrhunskih pjesama. Nije tu uvijek bilo blistavo, nije tu uvijek bilo najbolje, nisu svi albumi bili da ruše svijet, ali to u zbroju daje veliku kvalitetu.

Naziv koncerta je Dovoljno je reći… Aki. Kako Vi pamtite Akija, suradnje, druženja, snimanja, turneje?

Nisam sreo čovjeka koji je o Akiju imao ijednu malo ružniju riječ. Fenomen Akija nije bilo samo pjevanje. Fenomen Akija je bila njegova ljubav prema pjesmi, ljubav prema Zagrebu, ljubav prema životu, ljubav prema rock'n'rollu, ljubav prema prijateljima. On je bio u biti dijete ljubavi, jedan nevjerojatan – u jednu ruku jednostavan, u jednu ruku samozatajan, tih – a u biti velik čovjek. I upravo taj naziv koncerta mislim da puno toga govori. Svi smo mi na kraju u srcu Aki. Zato koncert „Dovoljno je reći… Aki“ u biti je jedan eksperiment, jedna proba. Nisu te pjesme napravljene samo za jednu izvedbu, samo za jedan aranžman. Te pjesme trebaju doživjeti svoj život, kao što doživljavaju pjesme Paula McCartneya i svih velikih autora. Ovo je jedan od načina. Mislim da će Hus nakon ljeta i nakon smiraja ipak pronaći nekog novog pjevača, koji neće biti kopija, jer jedan je Aki. Njemu sada treba pjevač koji će moći na neki osebujan, svoj način pridonijeti Parnom valjku kao instituciji, da se nastavi i da se snimaju nove pjesme.

Što će Croatia Records u godini jubileja, 75 godina Jugotona, objaviti, ponuditi tržištu, a vezano iz kataloga Parnog valjka?

Parni valjak je jako dobro zastupljen i kad pogledamo u ova nova vremena vinila, mi smo njihov rad pratili i objavljivali i na vinilima. Ovih dana očekujemo izdanje legendarnog album "Buđenje" koji će se pojaviti u jednoj kvalitetno korigiranoj, boljoj verziji. Imat ćemo i dvostruki vinil "Greatest hits" Parnog valjka, predstavlja odličan izbor pjesma i pregled njihovog rada. Sve ono što je snimljeno ponovo se nekako slaže, ponovo se o snimkama i pjesmama razmišlja, ponovo se dogovara, dodaju se priče o pjesmama, dodaju se priče o albumima, dodaje se sve ono iz povijesti što je bitno da se ponovo naglasi i ispriča, jer mlade generacije – budimo realni – puno toga nisu ni čule.

I to je najbolji način za upoznavanje i istraživanje.

To je najbolji način. Glazba se mora otkrivati. Glazba se mora puno slušati. Glazbi se mora prilaziti širokog srca, širokog uha, u današnje doba i širokog oka, jer znamo da u biti zvuk bez slike je pola doživljaja. Sve to treba sagledati i u takvom svjetlu donositi sve pjesme Parnog valjka.

Ponekad se znalo čuti "S Husom, s Valjkom je teško raditi" jer stalno su htjeli nešto više. To je, naravno, pozitivno. Osjećate li i Vi nekakav entuzijazam kod nekog od novih izvođača koji bi se stalno vraćali u studio, stalno bi nešto snimali, stalno bi nešto nudili; taj nerv koji je vrlo važan za glazbeni rad?

Parni valjak je imao energiju iz razloga što se morao dokazivati. Parni valjak se nije dokazao u prvoj godini, u drugoj godini, u trećoj… Oni su se dokazivali prvih desetak, prvih petnaestak, prvih dvadeset godina. To je smjer radi kojeg su oni uvijek bili bolji, savršeni, najbolji. Ta konkurencija koja je u ondašnje doba bila žestoka i ako ste pokleknuli s jednim albumom, trebale su vam dvije godine i dva dobra albuma da opet dođete na svoje mjesto. Te konkurencije danas nema. Malo je jednostavnije doći do radija, doći do televizije i to onda ne odgaja onu unutarnju snagu koja čini ljude velikima.