Mia Dimšić: Spremni smo za Torino. Tomislav Štengl: Mia je savršen izvođač za suradnju.

Hrvatska delegacija na Eurosongu u subotu odlazi u Torino. Na Drugi program Hrvatskoga radija, u emisiju "Svijet diskografije" urednika Zlatka Turkalja, danas su stigli Mia Dimšić i Damir Bačić, te šef hrvatske delegacije, Tomislav Štengl.

Puno je zapravo tih radnih dana i obaveza spram Eurosonga prije nastupa 10. svibnja kada svi očekujemo odličan nastup, odlične ocjene i ulazak u finale. Mia, imala si sjajnu mini turneju. Bila si u Londonu, Tel Avivu, Amsterdamu i Madridu.

Mia Dimšić: Da, prekrasna jedna turneja i sva četiri grada u kojima nikad dosad nisam bila, tako da je i s turističke strane bilo jako zanimljivo, ali prije svega zbog tog iskustva Eurosonga koje sam dobila prije samog Torina uz te brojne fanove Eurosonga koji su dolazili na koncerte, uz novinare, organizatore, druge delegacije. Upoznali smo mnogo novih prijatelja. Spremni smo za Torino.

Vidjeli smo neke dijelove tih nastupa, no kako izgleda ta organizacija, koji prostori su u pitanju, koliko je ljudi bilo? Prema snimkama, jako mnogo. Ali koliko je to? 

Mia: Konkretno, u Madridu mislim da je bilo oko pet tisuća ljudi. Zadnji prije toga je bio u Amsterdamu gdje je meni bio poseban doživljaj stati na pozornicu jer je to mjesto koje se zove AFAS Live i tamo su, između ostalih, nastupili Ed Sheeran, Dua Lipa, John Mayer, sve neki moji veliki uzori. 

Uvijek ste nam govorili da ste oduvijek voljeli i pratili Eurosong. Ovo je bio prvi susret prije odlaska u Torino, prije tih glavnih proba i prije tog velikog Eurosonga. Kakva su očekivanja nakon završetka te mini turneje? Koje si novo iskustvo stekla? Što to znači za tebe kao kantautoricu i pjevačicu?

Mia: Zaista mi je puno značilo upoznati druge natjecatelje – tome sam se od početka nekako najviše veselila – i njihove delegacije te vidjeti kako je u drugim državama i stav prema tome, radna etika i način na koji se stvara glazba. Bilo je jako zanimljivo. Naravno, jako puno razgovora s medijima se odradi na takvim zabavama. Upoznala sam mnogo novinara, fanova Eurosonga i organizatora. To je sigurno bilo jako korisno. Na kraju krajeva, izbrusila sam vještinu engleskog jezika u davanju intervjua jer ih je bilo toliko mnogo. Mislim da je ovo bila jako dobra priprema i test da vidimo što nas otprilike čeka.

Ta velika količina pozitive – kako se čovjek na to privikne? Teško, lako?

Mia: Ja sam inače jako društvena osoba.

Ali, baviš se poslom za koji znamo da je sajam taštine, a ovdje dolaziš i svi pjevaju tvoju pjesmu, svi ti plješću, svi se vesele tvom nastupu. 

Mia: Da, jako lijepo. Nevjerojatno. Već prvi nastup u Londonu, kada smo dolazili, ispred hotela je bilo ljudi koji su se htjeli fotografirati s nama, što je meni bilo nevjerojatno jer sam prvi put u životu u Londonu i nisam od Eurosonga očekivala baš takav jedan veliki "hajp". To je bio moj prvi susret s time. Naravno, kada čuješ da publika pjeva tvoju pjesmu i da te publika gromoglasno dočekuje, pa sam vidjela i hrvatsku zastavu, srela nekoliko Hrvata – sve su to neke stvari koje te iznenade. Sada sam se već navikla da je to jednostavno Eurosong. To je jedna posebna vrsta ljubavi za koju nisam znala da postoji. 

Damire, ti si i autor i menadžer. Što je tebi konkretno ovo značilo, kakve se tu sve poslovne suradnje mogu dogovoriti?

Damir Bačić: Super je iskustvo. Tamo smo upoznali izvođače iz ostalih zemalja, s njima i delegacije, novinare, neke promotore. Razmijenili smo iskustva, ideje, planove. Kolega s Islanda – oni imaju tri sestre koje nastupaju – rekao je da se nakon Eurosonga nastavlja život, tako da skupljamo kontakte, pa ćemo i nakon Eurosonga pokušati ostvariti neku suradnju. 

Dosta ste skromni. Ja ću reći da pjesma "Guilty Pleasure" i prije mini turneje bila je ista pjesma koju ste izvodili tamo. Niste ništa mijenjali. Nakon Mijinog nastupa, na kladionicama ste skočili. Mia je napravila pomak od deset odnosno dvanaest mjesta. Kako to komentirate? Što se tu dogodilo. Reći ću svoje mišljenje: to je prvenstveno zahvaljujući Miji, njezinom odnosu prema pjesmi, njezinoj osobnosti i želji da ta pjesma dođe do publike. Moramo biti realni: uz pjesmu, uz stihove koje zajedno pišete, najveći Mijin adut je kontakt s publikom i s novinarima.

Damir: Apsolutno. Mia je novi izvođač na toj sceni i tek kad su je ljudi upoznali, kada su shvatili da ona govori nekoliko jezika, da može komunicirati na njihovim jezicima, da je – uz svoj glazbeni talent – vrlo elokventna, mislim da su to sve neke male stvari koje su doprinijele da je bolje upoznaju i da je što bolje ocijene na Eurosongu.

Mia: Mislim da se kaže ta riječ "lobiranje", koja se jako spominje u kontekstu Eurosonga, svi to zamišljaju kao nekakvo dogovaranje "ispod stola", pljuvanje u ruku, pa se rukujemo (smijeh) …

Pa neki kofer pun novčanica…

Mia: … neki auti sa zatamnjenim staklima, odlazimo na neka tajna mjesta, ali lobiranje je prijateljski zagrljaj, pozdrav, razmjenjivanje dojmova, shvaćanje da smo svi isti, koliko god smo različiti, koliko god daleko živimo, druge jezike govorimo. To je za mene u pravom smislu lobiranje i to je ono što je zapravo ovdje važno.

Lobiranje može uspjeti onoga trena kada imaš konkretnu stvar, kada na Eurosongu imaš pjesmu. Ako ti pjesma nije baš dobra, možeš biti slatkorječiv, možeš voljeti družiti se i biti među ljudima, ali moraš imati materiju. Moraš imati argument. U ovom slučaju pokazalo se da vi to imate, jer skok za dvanaest mjesta – to je stvarno velika stvar.

Damir: Mislim da je taj dojam koji Mia ostavi – bilo tko kad ostavi dojam, da je on vrlo bitan. Jedno je samo čuti pjesmu na CD-u ili na radiju, a drugo je tu osobu doživjeti uživo. Mislim da je to velik Mijin adut i ova turneja je pokazala da to ima smisla. 

Ovo je tvoj prvi nastup na Eurosongu. Možda su ti ove pozornice baš dobro došle i da tu malo osjetiš kako to sve izgleda. Konkretno, kada si osjetila tu najveću promjenu? Sjećam se tvog prvog dolaska kada smo imali nastup uživo. Ti si tada isto bila sjajna, ali primijetilo se da je to mlada dama, mlada osoba koja je osjećala nervozu i strah, ali i velika očekivanja spram publike. Kada si osjetila da si na pozornici suverena i, ono što je najvažnije, da ti uživaš u tome. 

Mia: Teško mi je reći jer je bilo toliko mnogo pozornica. Mislim da svaka velika promjena u životu nikada ne dođe tako da se jednoga jutra probudiš i shvatiš: "Sinoć nisam, ali sad sam ja to", nego mislim da to dolazi danima, mjesecima, pa čak i godinama. Ti to polako postaješ sve više i više. Možda ne primijetiš jer gledaš sebe svaki dan, ali kad se osvrneš unazad vidiš taj lijepi rast. Samo kroz iskustvo možeš shvatiti točno što želiš. Kada sam krenula, nisam uopće znala ništa o tom svijetu i naravno da nisam znala što želim. Putem se uči. Mislim da nema ništa od teorije. Netko te može pripremati za nešto sto godina, ali dok ne kažeš "Idem probati" i ne baciš se u to, jednostavno nećeš naučiti. 

Što je ti u tim najranijim danima, u tvojoj prvoj fazi, stvaralo nervozu? 

Mia: Nikada bina, uvijek sve ovo oko bine. Najviše me mučio taj vizualni dio, jer mi ne leži prirodno. Sva sreća, imaš tim ljudi – kada se malo dalje baciš u to – koji brinu o tome. Definitivno me brinulo što netko o meni misli i jesam li adekvatna za to što radim, što uopće znači biti adekvatan. Kad snimam nešto, pogotovo kada snimamo spotove – uvijek jako čudno izgledaju ta snimanja – primijetila sam nešto što mi se jako sviđa, a to je da više uopće ne vidim je li netko na ulici ili nije, gleda li netko u mene ili me ne primjećuje. Sada mi je apsolutno svejedno. Ne mogu ti opisati koja je to sloboda. To se nikada ne bi dogodilo da nisam postala pjevačica. 

A ona druga strana, kada ti sada svi prilaze i žele te nešto pitati, fotografirati se i baš si im super? Kako je bilo privikavanje na to?

Mia: Jako dugotrajno. Uvijek ima tih jako lijepih susreta kojih se želiš zauvijek sjećati, ali uvijek imaš i ljudi koji ne poštuju tvoje privatne granice, koji su nekad malo i bezobrazni. Opet se i tu trebaš naučiti postaviti. To je velika škola u svakom smislu riječi. 

            

Što je sve napravljeno i promijenjeno od Mijinog nastupa, pa i pobjede na Dori, što sve čeka našu ekipu u Torinu, kao i plan rada, otkriva urednik projekta Dora i Eurosong, Tomislav Štengl.

- Ovaj period Dore do našeg puta u Torino je obilježilo zapravo mnogo posla i stresa. Kao i u svakom kreativnom procesu, bilo nas je uključeno više. Tu su, naravno, bili Mia i Damir, kao i izvođač i menadžer o kojima zapravo sve ovisi. Jedan dio je bio televizijske ekipe: redatelj Ivan Miladinov, koreograf Igor Barberić. Naravno, tu su i plesači, prateći vokali… Da ne nabrajam sve, ali hvala svima unaprijed na trudu, volji, želji i radu. Tu je bio i naš dizajner rasvjete Marko Foretić, Tomislav Krajcar koji je pomogao uz animaciju LED ekrana. Cijeli taj nastup smo složili drugačije no što je bilo na Dori. Sve se mijenja. Drugačija je scenografija, drugačiji su LED ekrani. Zapravo smo promijenili cijeli pristup tom nastupu, da ne bude čista kopija, da ljudi ipak vide nešto novo. Tu je bio i dizajnerski dvojac ELFS koji su Miji i plesačima radili kostime za nastup, naša kolegica iz kuće Nataša Svekler kao kostimografkinja koja je i dala početnu ideju kako bi to trebalo izgledati. To je jedan veliki tim koji je ova dva mjeseca kontinuirano radio. Kako to funkcionira na sceni prvi put ćemo vidjeti 1. svibnja, otkrio je Tomislav Štengl.

Kako je istaknuo Zlatko Turkalj, koji dugi niz godina prati zbivanja oko Eurosonga i hrvatskoga izbora za to natjecanje, to je taj zahtjevni dio koji slušatelji i gledatelji ne vide i ne znaju kako se odvija, a sve mora biti isplanirano do zadnjih detalja jer se taj plan šalje organizatorima iz Europske radiodifuzijske unije. Oni prema planu koji pošalje svaka delegacija pripremaju nastupe natjecatelja na pozornici.

- Uvijek se borite s vremenom. Dora je završila u veljači, a već je početkom ožujka trebalo poslati razradu cjelokupnog nastupa sa svim idejama, po svakom segmentu, od rasvjete, koreografije, rekvizita, prijedloga kostimografije. Sve je to trebalo napraviti u desetak dana. Nakon toga kreće komunikacija s organizatorima prijenosa – ove godine to je RAI – koji imaju tisuće pitanja, tisuće mailova. Treba koordinirati odlaske i dolaske. Situacija s koronom u Italiji i dalje nije tako pozitivna kao kod nas. Dakle, sve je drugačije. Treba dogovoriti testiranja. Testiraju nas svaka tri dana. Kako bi Mia imala probu od trideset minuta, mi moramo u dvorani biti pet-šest sati. Nikada niste u praznom hodu, objasnio je Štengl.

Mia Dimšić na Dori je izvela englesku verziju pjesme "Guilty Pleasure", dok je kasnije javnosti predstavila i verziju na hrvatskome pod nazivom "Netko drugi".

- Ja sam obje verzije toliko puta čuo, da su mi odlične i jedna i druga. Čuo sam Miju kako izvodi uživo u velikom studiju, u malom studiju, kada smo za RAI i njihove društvene mreže snimali nekakve songove… Mia je savršen izvođač za suradnju. Sve napravi bez greške. U onom trenutku kada najviše treba, ona je najbolja. Ja stvarno mislim da je i jedna i druga verzija dobra. Naravno, postoji taj šarm englesko-hrvatski, ali Mia je ta koja bi trebala imati zadnju riječ. Mi smo pripremili sve na engleskom, ali možda bude nekakvo iznenađenje, rekao je šef naše delegacije.

Probe u Torinu počinju već u subotu, 30. travnja. Mia će na pozornicu Eurosonga prvi put kročiti 1. svibnja ujutro kada će se održati prva proba za prvo polufinale. Druga proba za prvo polufinale za našu predstavnicu je u srijedu poslijepodne. Čak dvije generalne probe Miju očekuju 9. svibnja. Od njih je posebno važna druga jer je to zapravo nastup koji ocjenjuje stručni ocjenjivački sud, dok se u prijenosu prve polufinalne večeri uživo 10. svibnja (prije kojeg je još jedna generalna proba) prikupljaju samo glasovi publike.

- Nadam se da ćemo svi zajedno uspjeti postići što bolji rezultat, a finale, po meni, nije uopće upitno, zaključio je Tomislav Štengl.